- Piše: Milutin Mićović
Shvatio sam, ne smije čovjek da se šali ni kad piše kolumnu. Mora da ima mnoge stvari na umu. I iz mnoštva tematike koja se nudi da odabere, dovoljno atraktivnu. I naravno, da odabranu tematiku opiše dovoljno dobro. To uopšte nije jednostavno. Ali, ispisana kolumna treba da djeluje jednostavno, što podrazumijeva da pomiri mnoge protivrječnosti, da prevlada nelogičnosti koje se prikradaju i u život i u tekst.
Evo, u toku pisanja kolumne stiže mi vijest da je Haški sud osudio Ratka Mladića na „doživotnu robiju“. Čelnik Haškog suda, odmah hita da kaže, da se tom robijom ne „osuđuje srpski narod“, što još više ističe ono što na riječima opovrgava. Presuda Mladiću jeste i presuda Srbima, ali treba javno govoriti jedno da bi se stvarno moglo sprovoditi ono drugo.
To što se tako veliko i ljudski gledano neizdrživo breme tovari srpskom narodu na leđa, moralo bi se shvatiti tako – da Srbi imaju neku dublju ulogu u ovom svijetu koji „u zlu leži“.
Evo, prilike mi nameću da zasad ostavim ovu tešku temu, i da se prihvatim, malo lakše, crnogorske teme gdje je suđenje postalo državno zanimanje. Specifikum crnogorskog suda je u tome što sudi ljudima za nepočinjene zločine. Crnogorski tužilac, kao da je nespretno nekad čitao Aristotelovu ,,Poetiku’’, pa se ne zaustavlja na onom što je bilo u stvarnosti, nego se uglavnom drži onoga „što bi moglo biti“. To što je stvarno bilo i nije važno, ali je važno ono što bi moglo biti. A to što bi „moglo biti“, po Aristotelu, treba nadograditi fantazijom, što je Katniću osnovno zanimanje. I takav čovjek je ništa manje nego državni tužilac, u državi koja je na brzinu samu sebe smislila, razarajući svoje realne temelje.
Ipak, nekako sam zahvalan Crnoj Gori, što mi je otvorila ovoliko groznu tematiku. Nekad ne znam šta ću prije u tom tolikom tematskom izobilju. Kad je u političkom životu puno neuspjeha i nesreće, u stvaralačkom životu može biti puno uspjeha i sreće i sretenja u stvaranju. Jer Bog misli o ljudima, i kad ljudi ne misle o Njemu, i kad ne misle ni o čemu, pa i kad svako zlo misle.
Ovih dana i Njegoš je bio najčešća tema, što Njegoša nimalo nije iznenadilo. Njega nije moglo ništa ni na zemlji da iznenadi, a kamoli na nebu. Koliko mi intuicija kazuje – on je vrlo zadovoljan, gledajući dolje niz drumove, gledajući krkljanac i pakao crnogorski, gledajući iskru nebesku, koja i u paklu velika i lijepa djela čini.
Satrli bismo se davno da nam tu iskru nije ostavio. Onu „iskru iz kamena“, ili „nebesku iskru“, svejedno. To je ista iskra. Koja ne da čovjeku i narodu da zaspi. I da ga pregaze magareća kola. A magaradi je puno, koja ćulaju onako, i bez kola, i bez samara. Koja su ničija, koja jedva čekaju da ih neko unajmi, pa da rade nešto, i da riču za nekog.
Dok pisac piše, poželjno je da bude u vlasti dobre zablude koja ga uvjerava, da ako nešto dobro obradi, to i spasava od propasti. Haos ima ambiciju da sve preuzme i sve uruši. A pisac ono što stavi u riječi otima od haosa, ili iz usta neke nevidljive ale. Crna Gora nekad čovjeku izgleda kao zla ala, koja guta svoj porod. A to je stanje kad stvarnost ne može da uđe u riječi, i nju obuzima nadahnuće propašću, i pobjednički cinizam nad smislom i riječima, koje se prazne i nemoćne, pretvaraju u utvare.
Pisac mora da iskusi sve, mora dakle i da dobro iskusi prirodu haosa, haotičnosti i stihije, da bi se više uželio bića i riječi koje mogu da uđu u stvari i postanu njihova jezgra. Zato vjera, i povjerenje, i uvjerenje, da i riječi nešto mogu da rade, nije manja od vjere i povjerenja u Boga savaota.
Eto, zbog čeka mislim da čovjek mora da ima i strah Božiji, i dok piše kolumnu. Ali, samo je jedno sigurno – da stvarnost s nemjerljivom maštovitošću miješa karte, i često ludost stavlja iznad mudrosti.
Dragi čitaoče, ako ste imali strpljenja da do ovoga momenta pratite pisca, zahvaljujemo na vašem beskrajnom strpljenju i povjerenju, i oslobađamo vas, malčice nevoljno, od daljeg napora, jer nam u istom momentu nestade i hartije i mastila. To smo uzeli kao znak, da baš tu treba završiti tekst. Pa kako je bilo piscu, neka tako bude i čitaocu.
(Autor je književnik)