- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Da bi oslabio pozicije Mihaila kod Porte i izazvao njeno nepovjerenje prema knezu, Pavlović je počeo otvoreno da piše o saradnji srpske vlade i pobunjenika. „Novine” su, obavještavajući o grupisanju turskih trupa u blizini srpsko-turske granice radi smirivanja pobune, iskoristile priliku da izazovu pometnju i osjećaj nesigurnosti u Srbiji time što su istovremeno plasirale i drugu, uznemirujuću vijest: „Misli pak i samo praviteljstvo, da vojska ona turska ni našto drugo nije, nego da na Serbiju napadne, i sotim dolazak Vučiću i pročima u Serbiju olakša. Naloženo je dakle pograničnim načalnicima da pripravni budu, Turcima otpor dati. Praviteljstvo se vidi u velikoj zabuni biti”. S istom namjerom u javnost su proturane i glasine o umiješanosti kneza Miloša u bunu u Bugarskoj, koje su bile u potpunosti neosnovane.
U vrijeme kada je od strane Porte upućen zahtjev Srbiji da vrati izbjeglice koje je prihvatila poslije propasti bune, a njeno „praviteljstvo” bilo optuženo „da je [...] krivo, što se hristijani u Bugarskoj u ajduke odmeću”, Pavlović je uzeo u zaštitu srpsku vladu, tvrdeći da ona nije preduzela ništa što bi bilo protivno interesima Turske. Međutim, dolaskom „ustavovaca” na vlast, Pavlovićevo pisanje u vezi sa bunom u Bugarskoj bitno se mijenja. Nestaje nacionalna crta kojom su bili prožeti napisi prethodnog perioda, a nju zamjenjuje jasno izražena partijska opredijeljenost. Novim stavom, koji je zauzeo prema narodnom ustanku u susjednim oblastima Turske, Pavlović je poricao skoro sve napise dotada objavljene u „Novinama”. Započeo je otvoreno da napada prethodnu vladu u Srbiji kao organizatora i saučesnika bune u rumelijiskim pašalucima i da osuđuje knez Mihailovu nelojalnost sultanu, tvrdeći da je ovim postupcima nanijeta ljaga čitavom srpskom narodu. Kao vrhunac optužbi, pomaganje pobunjenika ocijenio je kao sebičan postupak vlade mladog Obrenovića, kojoj je želja bila da podizanjem bune protiv Porte odvrati njenu pažnju sa Srbije i događanja u njoj. Shodno tome, podržao je sudske procese koje su, u želji da se preporuče Porti, ustavobranitelji organizovali protiv Cvetka Rajovića i drugih učesnika bune. Dajući im veliki publicitet, on ih je koristio za dalje kompromitovanje Obrenovića. Žestina nacionalnog i panslavističkog zanosa, kojim su odisali tekstovi „Novina” na početku Ustanka, potpuno je nestala. Ona više nije odgovarala interesima partije koju je Pavlović zastupao, a to nije bilo ni oportuno, zbog neprijateljskog držanja Beča i Pešte prema panslavizmu.
Člancima o obrenovićevskoj Srbiji, koje su donosile „Serbske narodne novine”, polako i veoma vješto, podsticano je nezadovoljstvo stanjem u zemlji. Stvorena je klima puna napetosti i iščekivanja nekog krupnog događaja koji bi razriješio nastalu situaciju; takva klima doprinosila je stvaranju raspoloženja za podizanje pobune, do koje je, na vrhuncu netrpeljivosti suprotstavljenih strana, zaista i došlo i koja je dovela do obaranja dinastije Obrenović. Oba kneza, a posebno knez Miloš, bili su svjesni značaja koji su Pavlovićeve „Novine” imale u oblikovanju političkih raspoloženja u samoj Srbiji. Zbog toga je, smatrajući da njegova vlada malo čini da suzbije i preduprijedi Pavlovićevu propagandnu djelatnost, knez Miloš upozoravao sina da preduzme potrebne korake i uputi protest austrijskom dvoru protiv „Serbskih narodnih novina” i njihovog urednika, zbog intriga i neistina koje su iznosili protiv njegovog režima. Takođe, on ga je savjetovao da zatraži od vlade u Beču da podvrgne „Novine” strožoj cenzuri, da im ne dozvoli objavljivanje tekstova o Srbiji, pa čak i da im zabrani izlaženje.
Da bi zaustavilo neistinito pisanje Pavlovićevih listova, čija se čitanost u Srbiji tokom vremena stalno povećavala, i predstavljala opasnost i za vladara i za „pravitelstvo”, Ministarstvo unutrašnjih djela takođe je uputilo knezu Mihailu, polovinom novembra 1841. godine, predloge mjera koje je, tim povodom, bilo neophodno preduzeti. Uprkos očevima savjetima, i pored navedenih preporuka vlade, knez Mihailo nije želio da zabrani ulazak „Novina” u Srbiju, niti da pokrene pitanje njihovog ukidanja jer je, po njegovom mišljenju, u njima bilo i „dobrih stvari”. Umjesto toga, mladi knez je smatrao dovoljnim to što je odredio ljude koji su pratili pisanje štampe i opovrgavali pogrešne vijesti u peštanskim novinama. U slučajevima kada bi uredništvo „Serbskih narodnih novina” odbilo da demantuje objave, srpska vlada je svoje odgovore štampala u beogradskim „Novinama srbskim”. Dosta česti bili su sukobi između ova dva lista, koji su se međusobno kritikovali i optuživali za pristrasnost.
Pavlovića su, još 1840. godine, počeli upozoravati iz Beograda: „Molim Vas, izbegavajte svako pristrastje, i što Vam se pošlje, sve u Vaše Listove stavljajte. Ovde se već javno govori o Vama, da jednu stranu čuvate, a drugu prezirete”. U javnosti se pronosio glas da on svojim tendencioznim pisanjem pokušava da stekne titulu mađarskog plemića. Takođe, pristalice vladajuće dinstije kritikovale su uređivačku politiku „Novina”, kao i naglašenu strogost pri ocjenjivanju aktuelne obrenovićevske vlade. Njihovom uredniku preporučivano je da veću pažnju posveti provjeri vjerodostojnosti dopisa svojih korespodenata.
(NASTAVIĆE SE)