-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pavlović je u „Novinama” pratio i davao ocjene kneževe aktivnosti na unapređenju Srbije. Uz već navedene kritike odnosa kneza prema ustavobraniteljima i njihovim vođama, iznosio je i druge primjedbe, koje se nijesu uvijek odnosile neposredno na samog kneza, ali su imale velikog uticaja na stvaranje nepovoljnog mišljenja čitalaca prema njemu, čime su mu bitno podrivale autoritet. Uporedimo li najznačajnije od ovih kritika, koje su objavljene u „Serbskim narodnim novinama”, sa onima koje su u svojim zahtjevima iznosili ustavobranitelji, uočićemo veliku sličnost, koja se teško može okarakterisati kao slučajna. Za razliku od većine pitanja koja su u „Novinama” raspravljana, a koja su iznošena u jednom ili najviše dva nastavka uz kratak osvrt uredništva, napisi o kojima je riječ imali su drugačiju koncepciju. U pitanju su članci, pisani u vidu feljtona, koji su upečatljivo i sveobuhvatno odslikavali procese koji su se odigravali u zemlji ili su se neposredno ticali njenog međunarodnog položaja. Većina ovih napisa nije otvoreno sugerisala ili pokazivala naklonost ni prema jednoj strani u sukobu, već je ostavljala čitaocu da sam procijeni „na čijoj je strani pravda”, dok je, u isto vijeme, samim sadržajem teksta učinjeno sve da se otkloni dilema za koju od sukobljenih strana se treba opredijeliti. Kao primjer mogu da posluže često objavljivani tekstovi koji su se ticali pitanja nezadovoljstva naroda zbog povećanja danka za jedan talir, sa pet na šest talira godišnje, kao i vraćanja prihoda od žirovnice državi. To je predstavljalo jedan od najjačih aduta „ustavovaca” u borbi za obaranje Mihaila, koji su oni umjeli znalački da iskoriste.
U nastojanju da oklevetaju mladog kneza, ustavobranitelji su pokušavali da putem „Novina” nametnu predstavu o Mihailu Obrenoviću kao nastavljaču politike koju je začeo njegov otac. Iz tih razloga, „Vučićevci” su širili glasine da se knez Mihailo, koji se u spoljnoj politici u potpunosti oslanjao na Rusiju, pod uticajem majke, strica Jovana i mitropolita Petra Jovanovića, mijenja, te da se okreće Engleskoj i zahtijeva njeno pokroviteljstvo. Pored širenja ovih glasina na unutarpolitičkom planu, gdje im je osnovni cilj bio destabilizacija vlasti Obrenovića, takođe je trebalo da izazovu podozrenje ruske diplomatije i poremete inače veoma dobre odnose Rusije sa knezom Mihailom. Da su ove optužbe imale malo osnova može se vidjeti iz čitavog niza primjera. Možda je najuvjerljivija potvrda toga postavljanje ruskog penzionisanog oficira, general-majora Ivana Danilovića, za komandanta srpske vojske. Danilović je 1840. godine došao u Srbiju s osnovnim zadatkom da reformiše vojsku. Svakako da njegov dolazak nije mogao biti ostvaren bez saglasnosti ruske vlade. Na postavljenje Danilovića za „načelnika regularnog vojinstva” odmah je reagovao knez Miloš, koji je ovim činom izgubio mogućnost da na taj položaj postavi neku sebi odanu osobu, pomoću koje bi mogao uticati na zbivanja u Srbiji. On je savjetovao sina da na važne državne funkcije ne postavlja strane državljane, tvrdeći u isto vrijeme da Danilović radi prije svega za interese ruske vlade, kojoj šalje izvještaje o stanju u Srbiji. Novopostavljeni načelnik, kao što se moglo očekivati, izazvao je veliko podozrenje Austrije i Porte, a takođe i nezadovoljstvo među ustavobraniteljima. Uprkos tome, knez Mihailo, koji je, zahvaljujući vezama predsjednika vlade Protića održavao prijateljske odnose sa ruskim dvorom, nije podlegao višestranim pritiscima da smijeni Danilovića. Na ovom položaju on je ostao sve do Mihailovog pada, kada je lišen službe.
Pavlović se nije otvoreno izjašnjavao protiv Danilovića i pored toga što je bio nezadovoljan kneževim izborom. Sve do nesporazuma ustavobraniteljskih vlasti sa Rusijom, oko Vučićevog i Petronijevićevog protjerivanja iz zemlje, krajem 1842. i početkom 1843. godine, on je smatrao da nije politički oportuno suprotstavljati se Rusiji i njenim interesima u Srbiji. Vjerovatno da se to može smatrati glavnim razlogom zbog kojeg u „Novinama” nema nijednog članka neposredno uperenog protiv Danilovića, što odudara od uobičajenog odnosa Pavlovića prema drugim bliskim saradnicima kneza Mihaila. Umjesto toga, da bi se postigao već pomenuti cilj, Pavlović se poslužio sporijim, ali zato sigurnijim, a isto toliko efikasnim načinom. Ako posmatramo svih jedanaest godina izlaženja „Novina”, i uporedimo kojom učestalošću su se u njima pojavljivali tekstovi vezani za vojna pitanja, kao i sadržinsku vrijednost ovih tekstova, dolazimo do zaključka da se oni, od godine do godine, razlikuju u velikoj mjeri. Najučestaliji i najsadržajniji su upravo bili napisi nastali za vrijeme prve vlade kneza Mihaila. Za to postoji vrlo logično objašnjenje. Ustavobranitelji su veoma dobro shvatili ogroman značaj vojske kod odnošenja političke prevage. Stoga su činili sve kako bi ojačali svoj uticaj u vojnoj upravi, i kako bi na najistaknutije položaje u vojsci postavili svoje ljude. Kao rezultat ovih njihovih napora može se smatrati postavljanje Ilije Garašanina za „načalnika regularnog voinstva”, iako se on na tom položaju kratko održao.
(NASTAVIĆE SE)