- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Pored drugih izvora informacija, i tekstovi u „Novinama” doprinosili su nepovjerenju i neprijateljskom stavu Porte prema mladom Obrenoviću, što se bitno odrazilo na dalji tok događaja. Da su ovi napisi dio jedne vrlo vješto smišljene kampanje, nastale u sprezi ustavobranitelja i Pavlovića, kao njenog realizatora, jasno je ako pogledamo kako se on odnosio prema vojnim pitanjima u periodu poslije zbacivanja kneza Mihaila. Poslije 1842. godine, za Pavlovića ova pitanja potpuno gube na značaju, pa su stoga tekstovi o tome rijetki, a njihova sadržinaa gotovo beznačajna.
U sklopu posmatranja odnosa Teodora Pavlovića prema knezu Mihailu, potrebno je osvrnuti se na pisanje Pavlovića o događajima koji su u vezi sa takozvanom Bugarskom bunom. Ona je uticala na dalji razvoj događaja u Srbiji, tako da su je savremenici, a kasnije i istoričari smatrali jednim od važnijih uzroka pada Mihaila Obrenovića. Ova buna, u narodu najčešće nazivana Niška ili Milojeva, bila je najveća u nizu pobuna u južnoj i jugoistočnoj Srbiji i sjevernoj Bugarskoj tokom tridesetih i četrdesetih godina 19. vijeka. Kao i ostale bune tog perioda, i Bugarska buna nastala je kao posledica otimanja zemlje od srpskih i bugarskih seljaka radi naseljavanja turskih spahija protjeranih iz oslobođene Srbije. Ustanak, koji je polovinom aprila 1841. godine izbio u nahijama niškog, i, u nešto manjem obimu, vidinskog sandžaka, Turci su brzo ugušili. Surovo kažnjavajući stanovništvo pobunjenih krajeva, spalili su 24 sela, dok je oko 10.000 ljudi pribježište potražilo u Srbiji. Uprkos nepovoljnim međunarodnim okolnostima i potrebi evropskih sila da očuvaju Tursku, knez Mihailova vlada je, mada zvanično proglašavajući neutralnost, uzela učešća u organizovanju Niške bune, pomažući pobunjeno stanovništvo u borbi protiv turske vlasti diplomatski, materijalno i moralno. Vođi bune, pop Đorđe Stanković i Miloje Jovanović često su, radi utvrđivanja plana akcije, prelazi u Srbiju. Takođe, zavjerenici su u Srbiji nabavljali naoružanje. Pored toga, posredstvom srpske vlade pobunjenici su održavali kontakt sa predstavnicima Rusije, Vaščenkom i Livenom. Ovom aktivnošću srpska vlada je pokušala da nadoknadi suštinski nedostatak u pružanju pomoći pobunjenicima – nemogućnost vojnog angažovanja. Vlada se našla prinuđena da istakne političku neutralnost povodom izbijanja ustanka, uviđajući da je nespremna da uzme aktivnog učešća. Ona je bila svjesna da bi se time izložila ne samo stvarnoj opasnosti od turske vojne invazije već i vjerovatnoj intervenciji evropskih dvorova, s Austrijom na čelu. Ovo uvjerenje potkrijepljivao je i unutrašnjopolitički sukob.
Ukoliko pratimo događaje vezane za bunu u Bugarskoj, primijetićemo kolebanje, a na momente i značajno odstupanje Pavlovića od uobičajenog pisanja protiv Obrenovića. Pavlović je bunu, u kojoj je velikim dijelom učešće uzelo srpsko stanovništvo tih krajeva, posmatrao prije svega kao srpski partiota. On je uviđao ispravnost knez Mihailovog stava prema ovom ustanku. Shvatajući da mladi knez radi shodno nacionalnom interesu srpskog naroda, Pavlović je svoje pisanje u „Novinama”, u jednom kraćem periodu, prilagodio nastaloj situaciji i objavljivao tekstove koji su svojim sadržajem i načinom izlaganja podržali političku aktivnost kneza Mihaila. U to vrijeme, glavni izvještač „Novina” o buni na srpsko-turskoj granici bio je čovjek blizak Obrenovićima, pisar kneginje Ljubice, Sreten Popović.
Još prije izbijanja nemira u niškom sandžaku, Pavlović je pisao o zlostavljanjima i teškom stanju u kom se stanovništvo tih krajeva nalazilo. Odmah po razbuktavanju ustanka, „Novine” su javile kako se pobunjenici nijesu podigli protiv Sultana, već protiv terora lokalnih vlasti. U isto vrijeme one su ukazivale na odanost srpske vlade Porti, i istakle proklamaciju izdatu od strane kneza Mihaila o nemiješanju u Bunu kao i odgovarajuće preventivne mjere koje je vlada preduzela sa ciljem da očuva neutralnost. Poslije razbijanja Bune, „Novine” su pisale o nasilju koje je vojska pod komandom Mustafa-paše, zapovjednika niškog pašaluka, počinila nad „Bugarima”, kao i o brojnim izbjeglicama koje su pohrlile u Srbiju. Potresen sudbinom pobunjenog naroda, dopisnik „Novina” iz Beča pitao se kako to da se niko od „sonarodnika [nije] digao, da brani ugnjetenu, obeščasćenu, porobljenu braću svoju! – Ni Rusi, ni Srbi, ni jedinoverni Vlasi ili Grci neustaše, da nevinosti priteku, svojim posredovanjem, da bezbožne Paše utišaju, nrod toliki silni od propasti izbave...” Istovremeno, on je, u obliku pitanja postavaljenog na kraju teksta, predložio srpskoj vladi kako da se postavi u odnosu na ustanike: „Hoće li Srbsko Vladenije narod, koji je u Srbiju prebegao, Niškom Paši povratiti, ili će ga zadržati i svakom, koji god hteo bude, zemlje i pomoć dati, da se u Serbiji nasele?”
Promjena Pavlovićevog stava prema ustanku u neoslobođenim krajevima Srbije nastala je u vrijeme snažnog pritiska Porte na kneza Mihaila da dozvoli povratak u zemlju bivšim kneževim savjetnicima i ostalim ustavobraniteljskim čelnicima.(NASTAVIĆE SE)