-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Ilija Garašanin je, shodno potrebama Vučićevih pristalica – „Vučićeve partije”, i uz njihovu podršku, radio na slabljenju uticaja Obrenovićevaca na vojsku, ne libeći se u pojedinim momentima da se direktno suprotstavi nadređenom ministru unutrašnjih poslova, Đorđu Protiću. Zbog snažne opstrukcije koju je vršio, Garašanin je zamijenjen već pomenutim generalom Danilovićem. Efikasnost ustavobranitelja na pridobijanju vojske najočiglednija je na primjeru Vučićeve bune, kada je, između ostalog, i zahvaljujući izdaji pojedinih oficira, došlo do promjene vlasti u Srbiji. U borbi za obaranje Obrenovića, Pavlović je, pružajući podršku političkim nastojanjima partije koju je simpatisao, razvio široku propagandnu djelatnost. Prije svega, on je pratio rad ministarstva unutrašnjih poslova Mihailove vlade na reformi vojske, i objavljivao tendenciozne i često neprovjerene vijesti o nezadovoljstvu vojske kao i o brojnim pobunama u njoj. U svojim pokušajima da pokaže svu nestabilnost vladajućeg sistema u Srbiji i bezvlašće koje je njime izazvano, Pavlović se koristio vijestima o stanju u vojsci kao jednom od ključnih mjerila. Zato je u „Novinama” iz novembra 1840. godine, javio sledeće: „Kažu da je među soldatima u Kragujevcu veliko nezadovoljstvo, što im se nedaje neko obećanje, koje im je činjeno, kad su ih skupljali. General Danilović već je hoteo ostaviti službu, govoreći da je sada hiljadu puta gore praviteljstvo nego pod Knjazom Milošem, no opet su ga umolili, te je u službi ostao”. Koliko su malo ove tvrdnje bile utemeljene na činjenicama uvjerava nas i demanti koji je, nekoliko dana po pojavljivanju citiranog teksta u „Novinama”, Danilović uputio njihovom uredniku Teodoru Pavloviću. Moleći da „Serbske narodne novine” objave njegov odgovor, Danilović u pismu kaže: „Ja sam zaista i dosadašnje vesti istoga Korešpodenta vašeg sa Srbske granice u Peštanskim novinama o Serbiji čitao i divio se, kako je čoveku moguće toliko laži sabrati i svetu za istinu prodavati; ali da će red i na me doći, da me peca nisam se nadao, po tome što sam ja od pozorišča, na kome su se sada jošt trajuća nesporazumenija između Vučićevaca i sadašnji prvi Sanovnika [dostojanstvenika] Srbije izlegla, daleko udaljen bio. No videći sad da i mene na miru neostavlja, za dužnost svoju smatram, ne samo prednavedenu vest o vojnicima ovdašnjim i o meni, nego i sve ono što je do sad protivu današnjeg Pravlenija Knjaza Mihaila u Peštanskim i Zagrebačkim novinama pisano, kao bez mestno i od istine daleko udaljeno proglasiti, s tim uverenijem, da su sva ta Izvestija morala iz pera oni Lica teći, koja se jedinomislenici Vučićevi zovu, i koja videći se u neupitnim svojim predumišljajima i sebičnim planovima prevarene, sada sve moguće upotrebljuju da bi samo javno mjenije za se dobili. Oni se i danas ne stide, s pritvornim uzdisanjem po svetu glasiti, kao da su oni čuvari ustava, a Knjaza sa Pravlenijem njegovim opisivati tako, kao da on ustav vređa!”
Danilovićevom zahtjevu nije udovoljeno. „Novine” nijesu objavile njegov demanti, pošto bi on narušio sliku Srbije kakvu je u tom trenutku Pavlović želio da nametne svojim čitaocima.
Na sličan način Pavlović je iskoristio i vijest o požaru nastalom u kragujevačkoj kasarni, što je za posledicu imalo otpuštanje većeg broja vojnika i njihovu zamjenu novim. Objašnjavajući ovu mjeru nepovjerenjem kneza prema tim vojnicima, ali u isto vrijeme i kao izraz nezadovoljstva vojske mladim knezom, on na kraju zaključuje: „Gdi je dakle onaj soldački zimušnji Entuzijasm za Knjaza? Sad se vidi, koliki je”. Tek poslije ovih napisa, Pavlović je prihvatio da u „Novinama” objavi reagovanje beogradskih „Novina srbskih”, koje su, poričući prethodnu vijest, tvrdile da „se dakle u členu navedenom samo kao izmišljena ljaga na sadanje stanje stvari u Serbiji smatrati ima”.
Pavlović je pokušao da i na drugi način iskoristi podatke dobijene od pristalica ustavobranitelja, koji su se nalazili u vojnoj službi za vrijeme Mihaila Obrenovića. Da bi izazvao podozrenje Porte prema režimu u Srbiji, Pavlović je posredstvom „Novina” skrenuo pažnju javnosti na pregovore između Rusije i srpske vlade o nabavci pušaka za Srbiju, kao i na pristizanje tovara tanadi za topove, poručenog iz Austrije. Iako je ubrzo potom iz Srbije došlo do opovrgavanja ove vijesti, uz objašnjenje kako je u pitanju porudžbina još iz vremena kneza Miloša, i da se zapravo radi o daleko manjoj količini pušaka nego što je u „Novinama” navedeno, to nije spriječilo Pavlovića da aferu oko naoružanja okonča otkrivanjem načina na koji je oružje tajno ušlo u zemlju, kao i o kojoj količini je riječ.
Svojim pisanjem o vojsci i vojnim pitanjima Pavlović je značajno uticao na raspoloženje u zemlji i na izgrađivanje stava velikih sila prema vladajućoj dinastiji u Srbiji.
(NASTAVIĆE SE)