Piše:dr Radoslav T. Stanišić filmski i TV reditelj bangorski@t-com.me
Foks je pozvao Murnaua u Ameriku obećavši mu veliki budžet i potpunu umjetničku slobodu. Murnau je iskoristio to da stvori ovo nevjerovatno remek-djelo i tako dokazao svoju reputaciju filmskog genija. Čovjek mora da dođe u kontakt sa samim sobom, jer bez toga nije u mogućnosti da sebe određuje i da dominira nad samom radnjom. „Zora” je film o toj potrebi za iznalaženjem postojanosti u sopstvenoj prirodi i realnosti. Da bi čovjek doživio najveća iskušenja nisu uvijek potrebni spektakularni prizori i moguće je to postići unutar svijeta kojeg čovjek sam za sebe stvara.
Povod za ovaj film viđen je u jednoj od Sudermanovih priča „Putovanje u Tilzit”. U njoj su Karl Majer i Fridrih Murnau našli ono što im je bilo potrebno — mogućnost da pokažu šta je ljudsko biće i kako ono formira svoje psihološke reakcije i dolazi do stava ne samo prema sebi već i prema drugim ljudima. Zbog toga i nisu bitno mijenjali odnose niti kompoziciju ovog teksta.
Njih spoljni zaplet nikad, u ranijim filmovima, nije posebno brinuo i siže su shvatali tek kao okvir u kome njihov izraz mora tek da oformi tu željenu autentičnost. Za njih je dovoljno nekoliko fundamentalnih komponenti, koje služe kao reflektori koji osvjetljavaju ta unutrašnja emotivna bespuća da bi se otišlo dalje od psiholoških utisaka i došlo do cjelovitijeg saznanja o samim akterima. Fridrih Murnau želi da svojom kamerom učini više nego što predstavlja oslikavanje unutrašnjeg čovjekovog života ili svijeta, jer mu je potrebno da sve to čovjek sagleda sopstvenom sviješću.
Bez toga je teško shvatiti šta se s njim dešava, kako drugi vrše pritisak na njegovu prirodu i do koje mjere je podložan svojoj okolini i samoj stvarnosti.
Njegovim ličnostima nisu potrebna ni posebna imena, jer to su pojmovi koje filmski jezik tek treba da subjektivizira i učini stvarnim. Polazi se od samog esencijalnog da bi se stiglo do sasvim određenog i individualnog. Jer, ako nam u početku taj njegov junak sa svojim reakcijama izgleda isuviše uopšten i bezličan, na kraju ćemo u njemu moći da prepoznamo sasvim određenog čovjeka.
Grad je za njega veliko iskušenje i on simbolično predstavlja onu drugu stvarnost koja ugrožava čovjeka sa sela koji živi spokojno, radi i stvara svoju sreću unutar porodične zajednice i njenog dobra. Između ta dva svijeta možda mogu da se povuku granice, ali se ne mogu odvojiti jedan od drugog. Da Murnau razvija svoje teze na principu samonegacije potvrđuje i razvoj događaja. Taj čovjek, dosta zatvoren u sebe, veoma osjećajan i krh, ne može da odoli šarmu žane iz grada koja pokušava da ga zavede. Ovi djelovi filma djeluju kao igra sa Luciferom i Murnau dopušta da se ona razvije do maksimuma. Čovjek bi pristao na grijeh i možda ljubav — ali i to ima svoje granice i uslove. Žena iz grada bi željela da ga zadrži za sebe, da u njemu razbije sve ranije izgrađeno i usvojeno i da ga potpuno odvoji od doživljenog. Zato mu i sugeriše da bi oboje jedino bili srećni ako bi on smogao snage da ubije svoju zakonitu ženu.
To su jasno određeni odnosi ali isprepleteni varljivim iluzijama i emocijama pa se teško među njima snaći.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.