PREVEO I PRIREDIO: SLAVKO ŠĆEPANOVIĆ
Naš djed se jedva popeo uza stepenice do sale, i odmah je tu sjeo, a Petar i ja smo stali pored njega, jedan sa jedne, a drugi sa druge strane, gledajući na naše buduće drugove, koji su se tu već bili okupili. Među njima nijesmo nikoga poznavali. Pozvao je dežurnog činovniika i objasnio mu da nosilac Apostolskog ordena Andreja Prvozvanog ne treba da čeka, te da je njemu potreban ministar Aleksej Kirilovič, a ne njegov toalet. Činovnik je iščezao, a istog trenutka su djeda i nas odveli u kabinet i predstavili blagonaklonoj pažnji ministra, koji se, između ostalog, pretjerano izvinjavao. Ubrzo je naš admiral pošao kući, a mi smo, pod pokroviteljstvom čika Rjabinina, koji je došao da zamijeni djeda, ostali u sali, koja je već bila puna naših budućih licejskih drugova i njihovih pratilaca.
Moj pogled je lutao. Nijesam znao kuda prije da gledam. Nijesam bio mnogo stidljiv, ali ovoga puta sam se zbunio. Gledao sam ih sve, a nikoga nijesam vidio. Došao je činovnik sa papirom u rukama i počeo da proziva. Ja pažljivo slušam: Aleksandar Puškin! Izlazi živahni dječak, vedrog pogleda, kovrdžave kose, isto tako malo zbunjen. Da li zbog sličnosti prezimena, ili zbog nečega drugog, na prvi pogled sam nekako spontano osjetio da mi je blizak. Zapazio sam još i Gorčakova, koji mi je tada izgledao neobično drag.
U toku prozivke, mi smo se svi, manje-više, malo ohrabrivali, počeli smo da šetuckamo, očekujući predstaljanje ministru i ispit. Nijesam mogao prepoznati čovjeka koji je doveo Aleksandra Puškina. Pomislio sam da je to vjerovatno Vasilije Lavovič Puškin, Aleksandrov stric i, u to vrijeme, takođe, poznati pjesnik. On me je pozvao k sebi i upoznao me sa sinovcem. Od njega sam saznao da on živi na Mojki, nedaleko od nas, i da Aleksandar živi kod njega. Pretpostavili smo da ćemo se često gledati. Aleksandar me je potom upoznao sa Lomonosovom i Gurjevom.
Ubrzo su nas počeli, jednog po jednog, pozivati u prostoriju, u kojoj su se, u prisustvu ministra, obavljali ispiti. Ispit je trajao dugo, završio se kasno uveče, i mi smo se tada razišli.
Poslije nekoliko dana, Razumovski je pismom obavijestio djeda da su oba njegova unuka položila ispit, ali da u licej može biti primljen samo jedan, na osnovu odluke Vlade, čiji je cilj bio da se što više djece iz većeg broja porodica školuje u liceju. Ostavljeno je djedu da on odluči koji od njegova dva unuka treba da bude primljen. Djed je odabrao mene, po svoj prilici zbog toga što je moj stric, njegov stariji sin, imao znatno brojniju porodicu nego moj otac. Tako sam ja postao Puškinov drug i prijatelj.
Da je i Puškin primljen saznao sam malo kasnije, prilikom mog prvog susreta sa direktorom liceja Vasilijem Fjodorovičem Malinovskim, gdje smo se više puta okupljali, najprije radi vaganja, a potom radi probanja odjeće, obuće, kape i drugog. Na tim susretima mi smo se manje- više upoznavali. Direktorov sin Ivan nam je tu bio, u neku ruku, kao domaćin.
Međutim, kad sam saznao da je Puškin sigurno stupio u licej, ja sam se sjutradan uputio ka njemu, kao najbližem susjedu. Sreli smo se i od tog trenutka je stvoreno i počelo da se razvija naše prijateljstvo zasnovano na osnovu nekakve instinktivne simpatije. Moja porodica je tada živjela u vikendici, a ja sam tamo samo povremeno odlazio. Najveći dio vremena provodio sam u gradu, gdje sam se, kod profesora Lodija, bavio izučavanjem raznih predmeta, kako ne bi beskorisno prošlo moje vrijeme do početka nastave u liceju. Kad god je to bilo moguće, ja sam pronalazio Puškina i mi bismo zajedno šetali Ljetnjim parkom. Takvi susreti su nam brzo postali navika. Dešavalo se da me Vasilije Lavovič, koji me je takođe zavolio i navikao se na mene, prekorijeva ako me ne bi vidio nekoliko dana.
U njegovom odsustvu mi smo često ostajali sa Anom Nikolajevnom. Ona nas je često, kao ptiće, milovala i grlila, ali ponekad i grdila kad bismo joj dosadili neumjesnim šalama. Između nje i Puškina je često dolazilo do sukoba i svađa, i tada bi ona tražila miješanje i pomoć njegovog strica.
Svi smo mi vidjeli da nas je Puškin pretekao, da je pročitao mnogo knjiga, među kojima je bilo dosta onih za koje mi nijesmo nikada čuli. A sve što je čitao dobro je pamtio. Ali, njegova glavna vrlina se sastojala u tome što nikad nije ni pomislio da se zbog toga pravi važan, kao što se to događalo sa ranije sazrelom djecom, koja su, zahvaljujući nekim okolnostima, uspijevala da se ranije i lakše od drugih nečemu nauče. To što je Puškin u očevom domu, i domu svog strica, često bio u krugu književnika, naravno i uz prirodni dar, ubrzalo je njegovo obrazovanje, ali ni najmanje ga nije učinilo uobraženim i nadmenim. Svemu tome što je naučio nije pridavao mnogo važnosti, ali je veoma želio da se dokaže u trčanju, preskakanju stolica, baratanju loptom i slično. U tome je ispoljavao čak svoju samoljubivost. Dešavalo se da u tom pogledu dođe u sukobe, koji nijesu uvijek bili prijatni. I kako poslije toga usklađivati naše međusobne odnose? Događalo se da se kod njega tako naglo, iznenadno mijenja raspoloženje. Veoma lako je podnosio ako je neko postigao bolji uspjeh u čitanju ili pisanju, ali ga je dovodilo do ludila ako je neko brže od njega potrčao, ili jednim bacanjem kugle oborio sve čunjeve. I sam sam jednom bio svjedok jedne takve scene na Krstovskom ostrvu, kuda nas je ponekad vozio na čamcu Vasilije Lavovič.
Malo u igri, malo u poslu, neprimijetno je prošlo vrijeme do oktobra. U liceju je sve bilo spremno za otvaranje i početak rada. Svi primljeni kandidati su obaviješteni da blagovremeno doputuju u Carsko Selo. Moj rastanak sa porodicom bio je tužan i propraćen suzama. Sestre su me umirivale i tješile, obećavajući da će mi praznicima dolaziti u posjetu, a da će me za Božić odvesti kući. U Carsko Selo me je odvezao čika Rjabinič, koji me ranije dovodio i predstavljao ministru. Po dolasku u Carsko Selo, navratili smo kod direktora, čija se kuća nalazila pored liceja. Vasilije Fjodorovič me je poljubio i naredio inspektoru Pileckom Urbanoviču da me odvede u licej. On me je odveo na četvrti sprat. Zaustavili smo se ispred sobe iznad čijih vrata je na pločici bilo napisano: Broj 13 Ivan Puščin.
Pogledao sam lijevo i iznad vrata sobe pročitao: Br. 14 Aleksandar Puškin. Veoma sam se obradovao tom susjedu, ali vrata su bila zaključana, što je značilo da Puškin još nije bio doputovao. Mene su odmah uveli u moju sobu, odjenuli me od glave do pete u uniformnu odjeću, koja je tu bila već pripremljena, i odveli me u salu u kojoj je već bilo dosta budućih licejaca. Toga i narednog dana je još poneko pridolazio. Mi smo se upoznavali jedan sa drugim, ali i svi zajedno sa ambijentom našeg raskošnog novog doma.
Rasporeda učionica prije zvaničnog otvaranja liceja još nije bilo, ali su neki profesori dolazili da se prethodno bave nama, da ispituju naše sposobnosti i interesovanja i, upoznajući se sa nama, da nas privikavaju na naš odnos prema liceju i prema njima.(Nastaviće se)