PIŠE: Novo Vujošević
Političar i diplomata je u njemu daleko izraženiji od vojskovođe, smatra Dvorniković. Slabe momente svojih protivnika i prijatelja znao je majstorski da iskoristi. Balansirajući vešto između prijateljskih i neprijateljskih sila, Rusije, Austrije, Italije i Turske, on je uvek znao za sebe i svoju zemlju spasti potrebnu dozu blagonaklonosti i koristi. Bio je vešt bankar, u tome je odavao više hercegovačku i bokeljsku crtu nego crnogorsku. Ali, s tim bankarom u njemu sasvim se lepo slagao i – zanosio patriotski pesnik. Rođen glumac, pozer i frazer, on ipak nije bio bez svog iskrenog zanosa, a još manje bez fantazije i izvesne pesničke obdarenosti. Kad bi se zaneo u svom epskom kićenom govoru, srca njegovih Crnogoraca bi zadrhtala. Poza je prelazila u zanos, a ovaj ga je odvodio suviše daleko, u neukusnu preteranost i teatralnu retoriku”.
Iz njegove psihe, veli Dvorniković, na momente je izbijala dinarska plahovitost i jarost. U tim trenucima nije bilo lako onima koji su ga okruživali. „Njemu se, ma i sitnicom zameriti, značilo je gotovu propast. Mnoge njegove vojvode i saradnici od Luke Vukalovića do Marka Miljanova i poslednjih ministara ljuto su iskusili tu njegovu ćudljivost. Često je ljude pridobijao i oko sebe kupio da ih prvom prilikom, po nekoj trenutnoj ćudi, uvredi i odgurne. Specijalitet mu je, izgleda, bio da ljude vređa olako kao da ne zna, u šali? Tako je postupao sa svojim brigadirima i vojvodama, tako i sa intelektualcima i umetnicima kad bi se našli u nekom odnosu zavisnosti prema njemu. Ton šaljivog ruganja u njega je obično bio znak da valja biti na oprezu. Zato je i vladala u njegovoj okolini nesnosna atmosfera, strepnja i nesigurnost, došaptavanja i udvornosti i intrige koja je ljude jače individulanosti morala da odbija.” To se, prije svega, odnosi na Marka Miljanova, Jola Piletića, Peka Pavlovića, Toma Oraovca i druge.
Nedosledni ujedinitelj
Po mišljenju Vladimira Dvornikovića, kralj Nikola je imao u svom karakteru duboko urezanu crtu ironisanja, to se primjećivalo u svakom odnosu sa običnim ljudima, kao i sa najbližim saradnicima. Ironija mu je, dakle, bila imanentna crta karaktera. Dvorniković navodi odgovore kralja Nikole na molbenice koje su mu dolazile sa svih strana. Među odgovorima je bilo i ovakvih: „U što si sve zapao, kopilice jedna.” Jednom je kratko odgovorio: „A zašto da ti dam?” Nezadovoljniku koji je tražio pasoš da ode iz Crne Gore na molbenici zapisuje ironično: „Neka mu se dâ pasoš koliko i najveća struka.” Jednog molioca upućuje u Šibenik, tj. u duševnu bolnicu. Na kraju analize odgovara na molbenice, Dvorniković zaključuje: „Tvrd, nedarežljiv, ironičan, on se sa moliocem zabavlja i poigrava, kao mačka s mišem.”
„U jednom periodu svoje vladavine, Nikola se zanosio ujedinjenjem cjelokupnog srpstva i jugoslovenstva, pa se čak u jednom trenutku za volju ujedinjenja sa Srbijom odrekao prestola za svoje nasljednike. Istina, u Balkanskom ratu, Nikola se pokazao kao lojalan saveznik. Ali, od dolaska kralja Petra na srpski presto, kad već nije moglo biti sumnje da samo Srbija može da postane Pijemont Južnih Slovena, uloga kralja Nikole postaje pretežno negativna, da se najzad završi jednim neslavnim gestom, daleko od ujedinjenja Jugoslavije.” Ovo je, izgleda, Dvornikovića najviše boljelo.
Nije bilo lako Dvornikoviću izreći konačan sud o ličnosti kralja Nikole. Ovo tim prije ako se ima u idu da je u njegovom liku postojalo dosta kontroverzi, dosta „krivudanja” i „okolišanja”. No, i pored toga, izrekao je sumoran sud: „U celini, sudili mi o kralju Nikoli s ovog ili onog gledišta, ovim ili onim merilom, on ostaje, karakterološki uzeto, jedna od najoštrije izraženih i najinteresantnijih ličnosti naše nove istorije.”
Ipak nije sve rekao
Nakon objavljivanja Dvornikovića djela „Karakterologija Jugoslovena”, pojavile su se izvjesne knjige u kojima se nalazi dragocjeni materijal za upotpunjavanje karakterološkog lika kralja Nikole. To se prije svega odnosi na memoare N.M. Potapova i Sime Popovića. Da je, naime, nekim slučajem imao na raspolaganju ove knjige Vladimir Dvorniković, sigurni smo da bi njegova razmatranja karakterološkog lika kralja Nikole bila mnogo potpunija, sadržajnija i vjerodostojnija. Neke njegove konstatacije dobile bi snažniju potvrdu, ali vjerujemo da bi se tu našle i činjenice koje bi mogle otvoriti neke druge karakterne crte koje nijesu obuhvaćene ovom knjigom. To se, između ostalog, odnosi na izuzetno umijeće i vještinu „kupovanja” lojalnosti mnogih glavara. Naravno, pri tome je korišćena državna kasa i državna imovina. Jedan od ovih autora (S. Popović) ukazuje na sklonost kralja Nikole da čita privatna pisma poznatih ljudi, što mu je kasnije koristilo za ucjenjivanje i druge mahinacije.
Nastaviće se