PIŠE: Novo Vujošević
O Njegošu i njegovom djelu mnogo se pisalo i istraživalo. Napisani su tomovi i tomovi knjiga. Osvjetljavane su različite dimenzije njegove ličnosti i djela. Ovo naročito važi za filozofsko-istorijsku i moralnu dimenziju. Čini se da je Njegoš kao religiozni tip sa karakterološkog stanovišta najmanje ekspliciran. Dvorniković je, uz pomoć Nikolaja Velimirovića, dao potpunije opise Njegoša kao religioznog tipa, kao religioznog duha.
Prije nego što se prezentuje autorov pogled na Njegoša kao religioznog tipa, čini se da je neophodno ukazati na njegovu konstataciju: „Jugosloveni nisu dali nijednog religioznog genija, ali ga, u stvari, nije dala ni ostala Evropa... Pored Bude, Mojsija, Hrista, Pavla, Augustina, Evropa nema koga da postavi. U religioznoj sferi Evropa je ostala samo duhovna filijala Azije”. Šta Dvorniković misli o Njegošu u ovom kontekstu?
Odmah u početku Dvorniković primjećuje da Njegoš nema nikakvog odnosa prema ličnosti Hristovoj. Za potvrdu ove konstatacije Dvorniković poziva u pomoć Nikolaja Velimirovića: „Hristologija Njegoševa je gotovo rudimentarna. Nikad ni jedan sveštenik hrišćanski nije manje rekao o Hristu. U Njegoša postoji buntovna osuda sveta kao stvorenja Božjeg ‘Svet je sastav paklene nesloge’, ljudski život snoviđenja strašno”. Ukazujući na osobenost Njegoševog religioznog duha, Dvorniković kaže: „Osećanje kozmičke tragike i suprotnosti najdubljih sila u svetu i čoveku, osnovni je religiozni doživljaj Njegošev. Sa te visoke tačke dohvataju zraci likove i kulise i u samom „Gorskom vijencu”. U „Luči mikrokozmi” on je sav utonuo u potresu tog doživljaja... Njegoš prima borbu života. On je vidi svuda, u kosmosu, u prirodi i među ljudima. I sam se zapaja mistikom heroizma. Ali, najdublji ton, ono refleksivno, filosofsko i religiozno u njemu, ostaje bol što sve to tako mora da bude i što je to neumitni zakon mikrokozma – iako je u čovjeku, bednom mikrokozmu, usađena želja i ideja da se iznad toga digne”.
Zaključujući svoje kazivanje o Njegošu kao religioznom tipu, Dvorniković nudi sažet i nadasve promišljen stav: „Refleksivna svetlucanja kroz epski deseterac, o bolu i tragici heroizma, u Njegoša su se razbuktala do punog plamena. Svojim religiozno-filozofskim doživljajem, Njegoš je uzidao i povezao vekovni život našeg epskog krša sa opštom ljudskom mišlju o čovječijem tragizmu, sa idejama jednog Miltona i Lajbnica”.
Nastaviće se
Lukavo oko
Snažna figura kralja Nikole, sa neobično izrazitim crtama lica, kao da sva progovara voljom i borbenošću. Ispod jakih, karakteristično svedenih obrva, svjetluca pronicljivo i lukavo oko, samo još jedna mala, neprimjetna crta oko usta, i lav se pretvara u dobroćudno jagnje. U tom oku je bila tajna njegove ličnosti, nešto što je zadavalo toliko nespokojstva svima koji su sa njim dolazili u dodir. Umio je da fascinira, upravo da hipnotiše ljude. Odličan govornik, duhovit kozer, pun ljubaznog i gospostvenog takta – kada je htio i kad mu je bilo od potrebe – on je ljude osvajao kao od šale, čak i onda kada bi preda nj dolazili kao uvređeni i ogorčeni protivnici. Mnoge anegdote prepričavaju se još i danas o tom njegovom ljubaznom lukavstvu.
Kada je primao svoje Crnogorce, pod brijestom, on bi pogađao već izdaleka, ne samo s kakvom će stvari preda nj izaći, nego i što će pred njim zatajiti. Bio je čovek i brze akcije i nečuvenog zatezanja, kako je već ustrebalo. Energično, ali smišljeno, on je samo u pravom momentu prelazio u napad, bilo politički, bilo ratnički.
Politički i karakterni lik kralja Nikole
Sve svoje karakterološko znanje i umijeće, Dvorniković je usredsredio da bi što vjernije okarakterisao lik kralja Nikole. Obuhvatio je sve dimenzije njegove ličnosti. Naravno, treba imati u vidu da je Dvorniković bio i ostao istinski privrženik Jugoslaviji, jugoslovenskoj državi, što se moralo odraziti i na njegovu analizu lika kralja Nikole. U ovom nimalo zahvalnom i delikatnom poslu, služio se raspoloživom literaturom, dokumentacijom, ali je ovdje došlo do izražaja i autorovo umijeće da sa lica „čita” karakterne crte.