Piše: dr Vukić Ilinčić
Namjera jedinica Sandžačke vojske bila je da ovladaju Bojnom njivom, Uloševinom i Lepencem, a neprijatelj po svaku cijenu da povrati Razvršje i proširi uspjeh iz minulog dana. Između Kolašinske brigade i jedinica 6. puka došlo je do borbe u susretu. Smjenjivali su se naizmjenično juriši i kontrajuriši. Juriši su slamani jakom vatrom iz druge linije odbrane. Odstupanja nije moglo biti, niti se imalo kuda odstupati. Slamanjem jednog juriša otpočinjao je drugi. I tako sve iz početka.
U takvim okolnostima, komandant Kolašinske brigade Miloš Medenica obratio se komandantu divizije Petru Martinoviću, predlažući mu da interveniše pojačanjem iz rezerve. Kao pojačanje poslate su tri čete iz Drobnjačkog rezervnog bataljona, jedan manji bataljon pod komandom poručnika Jefta Ružića. Ovaj bataljon su činile tri čete: Ivička, Komarska i Previška, a imao je oko 200 boraca.
Kad je Ružićev bataljon stigao na Bojnu njivu, jedinice koje su se nalazile na položajima nijesu bile spremne za juriše, pa je Ružić sa svojim Drobnjacima sam krenuo u juriš, čime je neprijatelj bio iznenađen, tako da su Drobnjaci zauzeli prvu liniju fronta. Ružić se nije tu zaustavio, već je svom bataljonu naredio da se pripremi za novi juriš, U izdatoj zapovijesti, pored ostalog, kaže: „Drobnjaci, pri polasku obećasmo komandantu divizije da ćemo osvojiti Bojnu njivu. Pogledajte na desnu stranu, tamo krv prolijeva Rovački bataljon, hoćete li da ga danas izdamo?”
Neprijatelj je novim jurišem do te mjere bio iznenađen da su vojnici u opštem metežu počeli da napuštaju i drugu liniju fronta. Osvojena je Bojna njiva, ali snage Drobnjačkog polubataljona bile su previše male da bi mogle nastaviti gonjenje neprijatelja. Bataljon je imao „14 poginulih i 24 ranjena vojnika i starješine”. Iako nijesu bili sposobni za nove napade, Drobnjaci su ostali čvrsto prikovani za osvojene položaje odolijevajući neprijateljskim napadima.
Kolašinska brigada je uspjela da odbaci neprijatelja prema Lepencu. Tako su stvoreni uslovi za opšti protivnapad cijele divizije. Zauzećem Bojne njive, za Kolašinsku brigadu nije ništa bilo riješeno, već je ključ bitke bio na Razvršju. Bataljoni Kolašinske brigade čitavog dana su sa neprijateljem smjenjivali juriše i kontrajuriše, ali se pritom terenska pozicija nije mijenjala. Kad je Rovački bataljon krenuo u silovit juriš, neprijatelj se ipak pokolebao. General Rajnel morao je da ubaci i poslednju jedinicu iz rezerve i lično predvodi napad pokolebanih trupa. Rovački bataljon se samo povukao na polaznu liniju i tu opet uspostavio neprobojnu odbranu.
Bjelopoljska brigada nije bila u težištu dejstava, ali je imala odgovorne i složene zadatke – striktna kontrola rijeke Tare od Mojkovca do Dobrilovine, što je 6. i 7. januara u potpunosti obavila.
Izvlačenje iz borbe izvršeno je pod zaštitom mraka. Krajem dana ( 7. januara 1916. u 21 čas), komandant Prve sandžačke divizije Petar Martinović izdao je naredbu za povlačenje jedinica iz rejona borbenih dejstava na nove položaje, i to: Uskočki bataljon na Mučnicu, Kolašinska brigada na Pržišta, a Prvi i Treći regrutski bataljon u rejonu sela Bjelojevića.
„Rezultat boja 7. januara bio je: napad 205. landšturmske brigade i brigade Švarc na mojkovačkom pravcu – s namjerom da zauzme Razvršje nije uspio. Austrougarske snage dobile su nešto u terenu, ali je glavni položaj Prve sandžačke divizije: Majstorovina – Lisičine – Mjedeno guvno – Pržišta, sačuvan u cjelini.”
Prodor preko Mojkovca uspješno je spriječen i neprijateljske snage nijesu bile u mogućnosti da ponove napade.
(Nastaviće se)