-Piše: Milisav S. Popović

– Tamo ćemo, đedo – okrenu se da provjeri da li ga je čuo, i ujedno vidi koliko je u zaostatku.

Krepki čičica mu odmahnu sa nekih dvadesetak metara:

– Samo ti nastavi... eto me.

Tih nekoliko trenutaka koliko mu je trebalo da stigne do ribnjaka, unuk iskoristi da postavi opremu. Nakači kameru na stalak, priključi nešto nalik blicu sa ogledalom, i nervozno se osmijehnu:

– Stani gdje god ti odgovara... samo pazi da ne proklizaš.

– Nisam sakat, mali – ipak se oprezno primače ivici – Da skinem šešir?

– Ela... ako ti ne treba.

– Ne treba – šešir elegantno proglajdi kroz vazduh i udobno se smjesti ispod drveta. Da u zaladku odmori od sunca.

– Šta sad? Samo nemoj da se smijem – reče, ali se široko naceri.

Mladić se unio u ekran, ubrzano podešavajući zezancije:

– Bitno je da gledaš put mene... i nemoj da mlatiš rukama... Reći ću ti kad da ne dišeš. Samo tri sekunde nakon što ti kažem „sad” bez pomicanja... i bez disanja... samo tri sekunde. Važi?

– Može – čiča je već uveliko uživao.

Stari ljudi vole uspomene, posebno kada ih prave.

Okolina je zaronila u divni ribnjak. Sve se među sobom izrukovalo. Kao da je nebo potapšalo zaravnjenu dolinicu, i nešto joj pride ispjevalo. Ništa nije djelovalo kao da je čovjekovom rukom stvoreno, a sve je zapravo bilo njegovom namjerom sačinjeno. Umije čeljade da oprirodi i umekša toliko toga, kad želi... samo kad želi. Neke vesele bubice su zunzale i jedna drugu gurkale, krošnje na drveću ćakulale o proljeću, a pastrmke praćakale u jezercetu. I samo njih dvojica. Jedan pun spokoja, drugi od naslaganog nemira.

– Evo ga! – podiže pogled sa kamere i ispravi se. Taknu dugme. – Sad, đedo!

I zbilja. Bio je i pod stare dane profesionalac. Zaledio se u momentu. Ruke bjehu u džepovima, da kojim slučajem ne uteknu, lice razgovjetno, a čitavo tijelo suncem okupano. I tri momenta bez udisaja.

– Gotovo! – s ogromnim nemirom i drhtavim prstima, raskopča komoricu i sačeka da polaroid ispliva. Kratko zujanje, i glatko isporučivanje.

Fotografija mu bješe u rukama.

Đedo se znatiželjno primicao.

Sad mlađarac nije disao.

Prikaz se sve brže učitavao... kad se formirao, kriknu od sreće i poče da skače. Pa se zaleti put čiče. Zagrli ga tako snažno, umalo se ne sručiše na livadu.

– Uspjelo je! Uspjelo je! – brbljao mu je u vrat.

– Haha! – pomilova ushićenu tintaru – Šta ti je? I da nije, možemo opet.

– Nije to, đedo... nije to – od uzbuđenja mu se glas prekidao na neočekivanim mjestima – Pogledaj sam.

Fotografija je bila sačinjena od tri dijela. Ispod svake termin – po jedna sekunda. Prva je bila normalna, obična fotka... Druga, nešto uskomešanija... A treća... na trećoj se jasno vidio čiča, i još nešto... neka gruda svjetlosti u premostu grudi i grla, i plavičasti sjaj oko cijelog tijela.

– Hm – češnu se po glavi – Ne znam št...

– Đedo... – tapnu na treći segment –... Ovo je tvoja duša.



* * *

Sjedeli su ispod drveta, sva trojica. On, zabezeknuti čiča i šešir (kojeg nije bilo briga). Slušao je poluotvorenih usta šta mu unuk priča.

– Godinama sam radio na tehnologiji... godinama... prošlog ljeta sam ga prvi put probao... i odmah je uspjelo. Odmah, đedo! Ovo je dokaz, konačni dokaz da duša postoji, i da može da se evidentira.

– Zna... zna li još ko? – nevjericu i šok polako je počela da preliva sreća, talas po talas.

– Samo neki. Upoznao sam agenciju. Poslali su komisiju... ma kakvu komisiju... bilo je tu na desetine stručnjaka. Odasvud.

– I šta su rekli?

– Probali ga na uzorku od po dvadeset hiljada ljudi, svakog mjeseca... Zaključili su da radi... pa se se krstili... vrištali od sreće, neki plakali. Ukratko – način da vidimo dušu je u našim rukama.

– Zlatni moj dječače... – uhvati mu prste, pa ih nasloni na svoje lice – Zlatni moj dječače... – i nada krenu da teče niz obraze –... Znaš li koliko će svijetu da lakne?

– Znam, đedo... ali, odlučili smo da sve zaustavimo. Svijet ne treba da zna. Možda nikada.

– Kako? – suze naglo stadoše, upravo mu vazduh uze – Zašto?

– Đedo... – sad on prihvati njegove dlanove, i primače se –...Morao sam tebe da fotografišem, prosto sam morao... da znam... Jer, đedo moj... najveći broj ljudi... u njima... duše uopšte nema.

(Autor je književnik)

---