- Piše: Slobodan Savović

Vrijeme virusa korona donijelo je još jednu pandemiju. Pandemiju informacija – sve i svako je izvor najrazličitijih informacija i kao takav izvor jelte koristi se kao autoritet na društvenim mrežama. A društvene mreže su zavladale našim životima. Svi mi zarobljenici društvenih mreža besomučno komentarišemo, lajkujemo, šerujemo... ništa nam više nije sveto i ničega se ne stidimo. Pljujemo se međusobno i jedni drugima bezuspješno nešto dokazujemo. O izdajnicima i patriotama. Ali, kažem bezuspješno, jer jedni druge ne čujemo. Društvene mreže kao reklama naše pameti ili guposti. Kako se uzme. Život kao reklama.

A kada smo već kod reklama, u sjećanju mi je ostala jedna stara reklama. Reklama koja propagira jednu vrstu toalet papira. Posebno mi se dopada dio te reklame kada djevojčica u marketu navaljuje na oca da kupe ružičasti toalet papir, a otac joj objašnjava prednosti bijele rolne jer je od čiste celuloze i nije reciklirana. Kao što je reciklirana ružičasta koju djevojčica drži u ruci. Ako reklama može da ima naravoučenije, onda je to da sve ružičaste ili obojene stvari nijesu prave. Taman morali za jednu bijelu rolnu toalet papira posjeći jedno drvo, celuloza je celuloza a ona je prava. Eto!

Umjesto društvenih mreža, izložiću moj problem ovdje. Kao i u ovoj reklami, meni se ponekad javi problem razlikovanja različitih sadržaja. Elem, u nedoumici sam. Prateći potku reklame pitam se, na primjer, da li su prosvjetni radnici prokazani u vremenima korone, ružičasta rolna to jest nepismeni i nesposobni, a političari svih fela i ideologija, to jest dobri momci koji rade za državu, koji barataju žiro računima i novčanim vrijednostima ravnim mojoj dvadesetogodišnjoj ili pedesetogodišnjoj zaradi takođe bijela rolna toalet papira? Iskreno sam zbunjen, a toj mojoj zbunjenosti ovih dana nema kraja. I kada se radujem zbog povećanja moje plate od tri odsto. Mislio sam da ću bolje živjeti, makar za tih tri odsto i da me neće društvene mreže gledati mrko i poprijeko.

U međuvremenu, moj problem slabog razlikovanja društvenih pojmova narasta kao grudva u lavini. I, hop! Nameće mi se pitanje vjernika i političara. Naime, pitam se da li iskreni vjernik može biti dobar političar? Još nigdje nijesam našao ni u stvarnoj, a ni u virtuelnoj Crnoj Gori nijednog javnog djelatnika (eufemizam za političare) da obrazlaže svoje odluke na način da je to odlučio jer smatra to dobrim ili ispravnim. Da tako treba. A to je osnovna vrlina svakog vjernika. Da kroz život stupa vjerujući u dobro i postupajući u nadi i ljubavi da je to ispravno! S druge strane, političari i patriote cijede do imbecilnosti nacionalne prerogative i zaogrću se opštim frazama o mom dobru, kao principu svog djelovanja. Mislim da vjernik ne može biti političar. Paradoksalno će da zvuči, ali ne može biti vjernik ni patriota formata koji važi ovih dana. I šta ću sad?

Kada bih imao vremena mislim da bih i ja snimio jednu reklamu. Otprilike, ovakav je scenario. Glavni glumac (koji neodoljivo podsjeća na nekog javnog djelatnika) pred gvozdenim velikim vratima izgovara sljedeći tekst: „Upišite master i postdiplomske studije iz ekonomskih i ovodruštvenih nauka na našem Univerzitetu ZIKS – Spuž. Tu se znanje cijeni“. Na kraju reklame obavezno objaviti broj telefona tužilaštva za upis zainteresovanih kandidata. Kakva reklama, a? Poenta čitave ove priče i nove reklame je da su nam do sada osumnjičeni i društveno uspješni, snalažljivi građani ovog društva pismeniji i cjenjeniji od profesora i ljekara. I priznatiji, prosto poželjniji bili vlastima. Da li će i dalje biti tako? Tu ti ne pomaže nikakva reklama.

Car je go! Vičem ja i ovim „ novima“. Car je GO! Ali šta vrijedi. Kao što ni u bajci niko nije reagovao, niko ne reaguje ni u životu. Ni pozicija ni opozicija. Ni vladin ni nevladin sektor. Imaju ljudi valjda pametnija posla. Samo snimamo reklame, i rijaliti programe. A u međuvremenu na društvenim mrežama stanujemo. Hljeba i igara, za običan narod.

---