- Autor: Kristof Haselbah

Istorija zapadnih vojnih intervencija u Avganistanu je istorija iluzija i precjenjivanja sopstvenih mogućnosti. To posebno važi za njemačku vojsku, Bundesver.

Angažman traje skoro 20 godina. Počeo je kao reakcija na terorističke napade u Njujorku 11. septembra 2001. Američka vlada je smatrala da talibani, kao tadašnji vladari Avganistana, kriju organizatore njujorških terorističkih napada. Njemačka je željela da pokaže savezničku lojalnost i odlučila je da učestvuje u vojnoj intervenciji. Tadašnji ministar odbrane, socijaldemokrata Peter Štruk je stalno ponavljao: „Bezbjednost Savezne Republike Njemačke se brani i na Hindukušu“.

Njemačkoj javnosti, koja je skeptična prema vojnim akcijama, kao i Bundestagu, bili su potrebni viši ciljevi da bi odobrili slanje svojih vojnika u daleko konfliktno područje. Zato se stalno naglašavalo da je cilj da se Avganistan pretvori u stabilnu demokratiju.

Primarni cilj je postignut. Avganistan više ne predstavlja realnu opasnost za bezbjednost Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika. Ali od ostvarenja drugog cilja, stabilnosti i demokratizacije zemlje, danas smo dalji nego ikad. Opunomoćenica Bundestaga za odbrambena pitanja Eva Hegl nedavno je priznala da prvobitni ciljevi nisu ostvareni.

Prošle godine je socijaldemokratski stručnjak za odbrambena pitanja Fric Felgentroj lakonski izjavio da Avganistan nije postao „demokratska pravna država“. Na izvještaj jednog njemačkog oficira o lošem stanju u Avganistanu, Felgentroj je rekao da to nije ništa novo i „da su u Avganistanu povrede ljudskih prava i korupcija rašireni i na vladinoj strani“.

Pragmatičnim Amerikancima je dovoljno što su u Avganistanu uklonili opasnost od organizacije terorističkih napada na zapadne zemlje. Oni razmišljaju o povlačenju trupa. Bivši predsjednik Donald Tramp smatrao je da su mirovni pregovori između kabulske vlade i talibanskih vođa pretpostavka povlačenja američkih trupa. No, to je bio samo smokvin list. Trampu je bilo svejedno koju će ulogu ubuduće u zemlji imati sve jači talibani i da li će pregovori uspjeti. I za njegovog naslednika Džozefa Bajdena izgleda da je to u najmanju ruku u drugom planu.

Njemci koji se orijentišu prema vrijednostima zapali su u dilemu. Ne žele da stave na kocku to što se u Avganistanu postiglo u oblasti obrazovanja ili u emancipaciji žena. Svi akteri slute da bi poslije povlačenja stranih trupa, prozapadna vlada u Kabulu, koja ionako kontroliše manji dio zemlje, brzo pala. Time bi mnoga dostignuća bila uništena. Njemački ministar spoljnih poslova Hajko Mas je ove nedjelje rekao: „Ne želimo da preranim povlačenjem iz Avganistana rizikujemo da se talibani opet okrenu nasilju i da pokušaju da vojnim sredstvima osvoje vlast“.

Ali ako se to želi spriječiti, a poslije 20 godina u Avganistanu nije se došlo ni korak dalje, koliko dugo bi onda Bundesver morao da ostane? Trideset ili pedeset godina? I šta bi poslije toga bilo drukčije?

Vojno prisustvo u Avganistanu Njemce je do sada koštalo 59 života vojnika, a prema procjeni, do kraja 2018. poreske obveznike je koštalo između 12 i 16 milijardi eura, zavisno od toga da li se računaju samo čisto vojni izdaci.

U Avganistanu njemačka vojska više ne obezbjeđuje njemačke interese – ako je ikada to i činila. A cilj demokratskog Avganistana po zapadnom uzoru oduvijek je bila iluzija. Zato intervencija više nema obrazloženje.

Ako se Amerikanci povuku, onda će Njemcima oni oduzeti teret odluke. Naime, i Njemci i drugi saveznici su do te mjere upućeni na američke trupe da bez njih oni ne bi ni mogli ni htjeli da produže svoje vojno prisustvo u Avganistanu. Dakle, radi se o ostatku savezničke solidarnosti za slučaj da predsjednik Bajden još malo produži američko vojno prisustvo, kako bi izvršio pritisak na talibane u pregovorima. Ali to je premalo za obrazloženje produženja mandata.

Eva Hegl je prije nekoliko dana na Dojčlandfunku samokritički podvukla crtu: „Mi smo kao poslanici u poslednjih nekoliko godina za mandate samo mahnuli rukom da prođu“. Nažalost, to se opet desilo.

dw.com

---