-Autor: Bernd Rigert

Vakcina protiv korone ima malo i tako će u Evropskoj uniji ostati još neko vrijeme. U takvoj situaciji ne pomažu glasni zahtjevi na video-samitu EU da se brže vakciniše. Neumjesno je postavljati pitanje krivice, jer je Evropska unija do sada naručila 2,6 milijardi doza cjepiva kod šest proizvođača. Ovog puta problem nije ni volja ni sloga EU, već jednostavno proizvodni kapaciteti koji se još uvijek grade i prije svega jedan isporučilac koji ne dostavlja vakcine prema ugovoru: „Astra Zeneka“.

Tačno je da su druge države bile brže i lukavije prilikom nabavke cjepiva. Sjedinjene Države su svoje proizvodne kapacitete na vrijeme proširile i uvele zabranu izvoza. „America first“ je bio ispravan recept, jer je uspješan. Izrael i Velika Britanija su igrali s velikim ulogom, i jedna i druga zemlja oslonile su se samo na jednog proizvođača i od njega uspjeli da dobiju ugovore koji im garantuju prednost. Na kraju je funkcionisalo „UK first“ i „Israel first“.

Evropska unija je bila suviše spora i reagovala je suviše kasno i nedovoljno rizično. To je Evropska komisija u međuvremenu i shvatila i priznala. U tome je učestvovalo svih 27 zemalja-članica. Upirati prstom jedni u druge, to sada više ne donosi ništa.

Evropska unija je jedini region na bogatom Zapadu koji je izvozio vakcine u većem obimu – 70 od 150 miliona proizvedenih doza cjepiva, a jedan dio toga i u siromašne zemlje preko saveza Ujedinjenih nacija Kovaks.

Zabrana izvoza prijetnja je prije svega Velikoj Britaniji koja sama može da proizvodi vakcinu, ali je uz to dobila još 21 milion doza iz Evropske unije. Izvoz vakcina u siromašnije zemlje, kao i u one u neposrednom susjedstvu Evropske unije, i dalje će biti moguć. I to je ispravno, jer osnovno saznanje je sledeće: niko neće biti stvarno siguran od Kovida-19 sve dok ukupno svjetsko stanovništvo ne bude bilo vakcinisano. Ako bi Evropska unija sada počela da postupa prema načelu „EU first“ i obustavila izvoz, to bi mnogim drugim zemljama donijelo velike probleme.

Prilikom planiranja bilo je uzeto u obzir da je za vakcinisanje potrebno određeno vrijeme, kao i da će u početku na raspolaganju biti veoma malo vakcina, a onda s vremenom sve više. Pa ipak su velika očekivanja i nade da se konačno smanji broj mrtvih i da se ljudi oslobode ograničenja koja svima idu na živce i koja su skupa. Vakcinacija je veoma emocionalna tema, nije zato nikakvo čudo što i predsjednici država i vlada EU djeluju nervozno, panično, mrzovoljno i ishitreno kad se radi o tom eliksiru koji spasava život.

Pa ipak je ispravno to što Evropska unija kod vakcinacije djeluje zajednički. Pojedinačno bi se zemlje-članice na tržištu vakcina međusobno poklale. Solidarnost još uvijek funkcioniše, to pokazuje i načelni dogovor o prilagođenom mehanizmu raspodjele unutar EU kako bi se povećale isporuke državama koje su do sada dobile relativno malo cjepiva.

Pritom ne igra nikakvu ulogu to da li su države kao što su Bugarska ili Hrvatska same stvorile nejednakost svojom politikom nabavke. Naravno, kod kampanje vakcinisanja ne ide sve bez poteškoća, ali stalna priče o haosu koji je izazvala EU s vakcinisanjem jednostavno nisu tačne. Bez Evropske unije situacija bi bila još gora.

U politici vakcinacije Evropska unija nije bila fatalna, kako se često tvrdi. Ono što uopšte ne funkcioniše jeste koordinacija mjera protiv korone i organizacija putničkog saobraćaja u Evropi. Tu svaka država radi šta hoće. Austrija uvodi strogi lokdaun preko Uskrsa, Njemačka ga ponovo ukida. U Njemačkoj su hoteli zatvoreni, u Belgiji otvoreni. U Belgiji su granice zatvorene, u Španiji otvorene. U Francuskoj je uveden policijski čas, u Njemačkoj nije. A sve to iako se infekcija podjednako širi. To niko ne razumije.

dw.com

---