-Piše: Boris Jovanović

Trebalo je da znamo još onda da će nas ovo snaći. Još poodavno kad je silom na sramotu lažirana građanska volja, pa proglašena velika pobjeda...

Valjda je ta pobjeda podrazumijevala i poražene snage, a te poražene snage su valjda bile i suštinska većina u zarobljenoj državici koja je lažnu sreću manjine nazidala na istinskoj nesreći većine...

Bješe to onih davnih referendumskih dana koji nikako da se završe.

Kad se nešto naopako i nepravedno obrši, onda nema kraja...

To je, nekako, i stvar građanskog vaspitanja koje nam nije, ovako epski razmahnutim i razdrljenim, jača strana.

Elementarno građansko vaspitanje podrazumijeva pošteno pristupanje poslu koji je sudbonosan za građansku budućnost...

Kad je bilo pošteno, u zemljici poštenjačina, ljuđi i junaka?

Za moga vakta, nikada, a daće Bog da je nekada i bilo...

Građansku državicu sklepali su oni koji nikada nijesu imali elementarno građansko vaspitanje...

Referendum su pokrali oni koji su sopstveno poštenje ugradili u temelje nekakve nove državne skalamerije...

Sve se, dakle, mimo građanskog vaspitanja i elementarne logike, zasniva na tome da vjeruješ lažovima, a ne očiglednoj istini...

I sad se čudom čudimo raspukloj zidanici u koju se jedni zaklinju lažno i koju drugi kobajagi vole.

Oni lažljivi krivokletnici su upravo ovi kojima bi normalno građansko vaspitanje i stanje bilo isto što i izmicanje hoklice ispod nogu, a omčica je na vratu...

Što su rovovi dublji i džepovi su dublji, a pamet je plića...

A sve je više onih plitke pameti koji će svoju bizonsku snagu iskoristiti za produbljivanje rovova...

U ludom akcijaškom naumu, potkopali su i državicu i sebe, zadovoljni rezultatima sopstvenog rada, ushićeni svojim udarništvom kao piroman svojom vatricom...

Ima li išta ljepše nego grijati se na buktinji koja proždire sopstvenu kućicu?

U toj sadomazohističkoj strasti prolaze nam ovi divni građanski dani...

Samo da njima ne bude dobro, ponavljaju pomamljenici sa jedne i druge strane bratskog rova...

Ima li veće miline, ima li idiličnije građanske idile od ove koja nas slasno proždire?

Da su onih referendumskih dana kabadahije shvatile da biti pobjednik ne znači poraziti sopstvene građane, bilo bi mnogo podnošljivije...

Da su lažni pobjednici priznali sopstveni poraz, ne bi se i pobjednici i pobijeđeni pretvorili u gomile poraženih kojima je jedini smisao gomilanja mržnja prema drugoj gomili...

Da je bilo tako, gomile ne bi bile gomile, a glasačke kutije ne bi bile lopovske giljotine...

Ko god je prihvatio referendumsku pobjedu kao osvetu, a ne kao pravdu, postao je zlotvor, a ne državnik ili građanin...

Ovih dana i godina svetimo se najbližima bez krivice ukoliko život nije krivica...

Svetila bi se i druga strana jer u besudnoj državici svega ima, sem prave strane...

Pomračena svijest i moralna nakaznost svaku građansku obavezu doživljavaju kao sopstveno poniženje ili šansu da ponize drugoga.

Da smo makar znali da smo građani, možda bismo i bili ljudi...

Bili smo sve, građani nijesmo bili...

Bili smo dični sokolovi, ratoborni jurišnici, rodoljupci i domoljupci, pokoljenje za pjesmu stvoreno, heroji i mučenici, ravnogorci i milogorci...

Bili smo i skrušeno i zapjenušeno i trpeljivo i rasrđeno lažnohrišćansko stado, gurkano i tarkano krivim patericama, poškropljeno i pometeno lažima i magluštinama...

Ali, građani nijesmo bili...

Postali smo dvije strane u jednoj državici koja je i prevelika i premala, samo nije potaman...
Obnovila se tada i tada i taj joj vaskrs očigledno nije uspio...
Vaskrsnulo je ono što nije trebalo, a umrtvljeno je ono bez čega vaskrsa nema...
Preskočili smo i ubrzani priručni kurs građanskog vaspitanja...
Da smo makar bili građani, kad već nijesmo mogli biti vitezovi i junaci, danas bi bilo drugačije...
Ne bismo živjeli u raju, ali život bi svakako bio rajski u odnosu na razbojničku orgiju koja nas je snašla...
A snašlo nas je sve ono čemu se nijesmo nadali.
Jer nadali smo se nečemu mnogo boljem ili mnogo gorem od ovoga...
A ne običnom dostojanstvenom građanskom životu...
(Autor je književnik)

---