Piše: Ljubodrag Stojadinović
Negdje na jugu Srbije početkom osamdesetih (podatak iz starih novina), sportski radnici dva sela zakazali su odigravanje košarkaške utakmice. Prije a i poslije toga uglavnom se šutirala fudbalska lopta, uz česte obračune vjernih navijača. I uz jurnjavu za nesrećnim glavnim sudijom i pomoćnicima, što je bila posebna vrsta sportskog veselja.

Domaćin je ispred zadružnog doma obilježio teren, metnute su drvene table na visinu sasvim blizu propisanoj. Mrežica na obručima nije bilo, jer je sve to montirano u zadnji čas pred početak meča.

Određen je i sudija, koji je uvjerio kapitene oba tima da zna pravila, i utakmica je odigrana bez incidenta. Krajnji rezultat je bio neriješen, 0:0, iako su se igrači oba tima svojski trudili da loptu proture kroz onu stvar. Nije išlo, mada je nekoliko puta bilo zamalo.

U stvari, ispalo je da seoski amateri i nisu bili toliko loši. Lokalni kovač, koji je pomoću mijeha, ćumura, ognja i nakovnja savijao šipke za obruče i mjerio prečnik od oka, napravio ih je nešto užim od obima lopte. Ni Kića ni Moka ga tu ne bi protjerali. Tako su košarkaški asovi pravdali 0:0 pred sportskom javnošću lokalne zajednice.

I evo, nešto više od 40 godina poslije toga, tzv. predsjednik Srbije je odlučio da postane trener. Šta bi moglo da poveže ova dva događaja? Najmanje dvije stvari: riječ je o košarci, u oba slučaja. Ne zna se koji je od njih bizarniji. Ali, razlika je ipak ogromna: u onom prvom bilo je šarma i neodoljive senzacije. Taj rezultat je bio samo jedan u čitavoj istoriji igre. Neće ga više biti, jer je tvorac obruča davno otišao odavde.

U odluci Vladara da postane trener većina je spremna da vidi komičarski poduhvat. Pojavile su se opake i duhovite zajebancije na društvenim mrežama. On uči zanat koji će mu možda biti potreban kad sve prođe. Misli da je bio veliki u svemu i da tome nije kraj. Njegova omnipotencija će biti konačno realizovana u poslu koji donosi sportsku slavu. Nije spreman da ide ispod vrhunca. Treniraće šampione.

Učenje će biti lako. Već na prvom času pokazaće profesorima kako je biti predavač u školi za trenere. Njegovi saradnici očekuju da bude najbolji u istoriji škole, kao što je već bio najbolji svuda gdje je bio.

Gdje je AV igrao košarku? Nema podataka ni iz blokova na Novom Beogradu. Jednu jedinu akciju smo vidjeli kad je dječaku od 9 godina lupio stravičnu bananu. Blokirao ga je, bez većih problema i trijumfalno pozirao. Ne znamo da li je dječak zaplakao pred tako surovim i smotanim klipanom koji nije razumio suštinu igre i snagu viteštva sa djetetom koje su izveli pred monstruma.

Trenerski i igrački talenat je ipak pokazao više puta. Već je slavan njegov poziv Vukasoviću iz „Zvezde”, dan prije ključne utakmice. Znao je koga da zove, to umiju veliki treneri. Rekao mu je: sine, daj gol. I sin ga je dao, i „Zvezda” je, njegovom zaslugom otišla u Ligu šampiona, ili tako nekako. Tamo je bila vreća za golove, ali važno je otići. Zvezdan Terzić je, idući za najlaskavijom podaničkom emocijom, rekao: Duh Vučića lebdi nad „Marakanom”!

Pred utakmicu sa Švajcarskom na Svjetskom prvenstvu, pozvao je selektora i rekao mu: igraj sa dva špica, sa četvoricom pozadi i trojicom u sredini. Šta će ti zadnji vezni, ima da bude prednji. Neka lijevi bek češće pravi prodore po desnom boku.

Žene su postale prvakinje svijeta u odbojci. Tada je bio igrač, član ekipe. Bar tako mu je na prijemu svu svoju poniznost iskazao trener Zoran Terzić: mi smo vas uvijek vidjeli, na svakom meču bili ste pored nas na terenu. Bili ste sedmi igrač (igračica!?). To je rekao, okačio mu medalju na šiju i ugasio sve zalihe samopoštovanja.

Sportsko podaništvo do danas nije zaustavljeno, niti će biti. Vaterpolista Danilo Ikodinović je povukao svoje ime sa spiska odanosti Vučiću, i rekao ono što mora: ovo se više ne da trpjeti! Ali mnogi su ostali, a kasnije će lako zaboraviti da su na tom stubu srama uopšte bili.

U pokušaju da postane trener, vidi se Vladaočeva ambicija da ovdje bude bukvalno sve. Kao Idi Amin Dada, koji je sa svojih 140 kila odigrao poluvrijeme za fudbalsku ekipu Ugande. Ko bi ga spriječio?

Moguće je da ovaj ovdje postane selektor u svim sportovima, pa i da zaigra kad nam loše krene. Jedino on može da izvadi stvar. Sprema se za trenera dok je u Srbiji sve više mrtvih iz raznih razloga. Zbog siromaštva, straha, bolesti, beznađa i depresije najviše. Ovo je zemlja policije i košarke. Nije li tako, treneru?

Ipak je on komandant legionarskih, neprijateljskih dušmanskih snaga, koje su po njegovom nalogu napale Beograd i prebijale sve koji nisu mogli da se brane. Odlazak na košarku je pokušaj bijega od ostataka zlikovačke savjesti. Ali tu spasa nema, nigdje se pobjeći ne može. Kad-tad uhvatiće ga oduševljena publika.

Nekadašnji košarkaš, svjetski i evropski prvak Dejan Koturović, koji je odbio da krene puzećim tragovima nekih kolega i pokori se Duhu koji lebdi, rekao je: Nikada nisam bio uz Vučića, uspio sam u životu! Davno ne bješe bolje definicije izbora između sebe i ničega.

Peščanik.net

---

”