-Piše: Milisav S. Popović

Negdje, u mekim dubinama svemira, taman tamo gdje pomisliš da se svemir završava (a zapravo se tek račva) leluja ogromna planeta. Gali u mlijeku ugodnih plima. Tako divna, da i sama muzika od prizora porumeni i kanda zajeca.
Pripada njima, Evolvama. Bićima izuzetne ljepote (savršene skoro), laganog egzoskeleta i moći sa drevnih dotoka. Nisu se ponašali kao bogovi, a istina je da su mogli. Znali su sve, i sve su, samim tim, razumjeli. Sposobnost telepatije su razvili eonima unazad, pa su mislima jedni drugima sopštavali poruke na velikim razdaljinama... a svaka je značila ljubav. Jednim pogledom bi rascijepili planinu, upupčili mora... mogli su naravno, ali nisu htjeli. Mir i harmonija - bjehu njihova zacrtana slova.
Govor su čuvali samo za pjesmu, himnu tačnije - kako bi pojem umirili grubost i uspokojili zlo u drugim bićima. A pakosti je, nažalost, bilo posvuda. Iako su prostom misli mogli da okončaju bilo koga - život je za njih bio najsvetija kategorija.
Stasale su Evolve u matrijarhatu, i žene su morale da čine mnogo toga. Nakon svakog od ciklusa, "Misija dopune" bi nanovo otpočinjala.
Eliksir smisla bio je skuvan.
* * *
Ceremonija bješe okončana. Od djevojke je preimenovana u "Nosioca smisla" (ratnicu što ne smije da zna šta je borba). I ne samo ona... toliko njih, toliko njenih drugarica je prešlo prag bezbrižnosti - i preuzelo na sebe zadatak važniji od svega što im je bilo važno do tada. Ni porodica, nakon toga, ne smije da bude ispred misije... sve staje na korak iza zadatka.
Noć je bila spokojna. Tonovi mjeseca su doticali njihova krila.
Ona i mati (legendarna "nositeljka", koja je umilostivila toliko Ogri), lebdjele su iznad površine jezera. Bješe to samo njihov trenutak.
-Ponovi, kćeri.
Klimnu i ispruži instrument (koplju nalik), pun "eliksira smisla".
- Ovo je moje oružje i ovo sam nova ja. Zlo je način izostanka duše... - poče da ponavlja zakletvu -... Manje duše vodi do manje znanja. No, život nije kriv što se skromno razvija. Ne smijem ni u čemu, ni kod koga da ga okončam. Moja sveta dužnost je da čuvam, da učinim sve da smisao pokulja. Obogatiti život... - zastade da udahne -... Makar svoj izgubila.
Mati ratnica bješe ponosna. Sad je mjesec blagim tonom takao ugao oka... Suza zablista.
-Od sve djece, ti si mi najmilija - nija bila od onih što grle, ali bi nju tako snažno zagrlila.
I da ne dočeka naredni dan, ovo što joj je mislima uputila, bješe dovoljno da okonča kao najsrećnija od svih Evolva, ali se isprsi i kao što priliči ratnici od smisla - sagnu se i nakloni.
-Hvala, mati - dotače srebrni navoj oko grudi - Ovo ću ovdje da čuvam.
- A sad da te podučim nečim što se ne priča... - izdigoše se više iznad jezera - Pogledaj svijet pred sobom... - dubina noći je mirisala na mir koji je zalazio daleko od njih -...Sve spava. Pa i zvijeri. Toliko ih ima. Toliko vrsta. Ogre su najogavnije od svih. Svaki damar njihovog tijela za nas je smrtonosan. Nemoj da te zaplaši njihova veličina... Trome su, spore, i to je za tebe ogromna prednost. Znaš li da su nekad jele i proždirale sve pred sobom. I dalje luče sline i odbacuju djelove sebe kroz fekalije. Da smo ih ubile, ovaj divni svijet bi se ubrzo pretvorio u stratište... sve bi zaudaralo na raspadanje. Eonima ulivamo u njih eliksir smisla... već dolaze okoti Ogri koji se radije drže brloga, nego rušilačkog nagona. Naš cilj je da ih pripitomimo do mjere održavanja. Ta se krda moraju kontrolisati. A to... - pokaza na koplje napunjeno eliksirom u njenim rukama -... to je najbolji način - primače joj se na korak od lica -... Uvijek ciljaj u mjesto gdje ima čekinja, većina ratnica idu na golo meso. Vrlo rizično. Ti idi gdje je zvijer runjava. Ulij eliksir, i odmah bježi nazad. Pjevaj himnu, da ih zavedeš... i odvučeš pažnju sa drugih ratnica. Ali, tek nakon uliva eliksira. Bez junačenja. Razumiješ?
Klimnu i stegnu instrument.
-Obećavam!
- Jesi li savladala njihov način komunikacije?
- Pa, onako...
- To je jako bitno... jer kad riču, moraš da znaš šta dreče.
- Razumijem...
- Pa, kako nas onda Ogre nazivaju?
Bilo joj je teško da izgovori, da oponaša njihovu riku, ali u prvom pokušaju je uspjela:
-Zovu nas komarci.
Svrbi li te sad, prijatelju?
(Autor je književnik)

---