-Autor: Jens Turau

Stalno se dešava ista stvar: policija i tajne službe su upućene na to da brzo nađu pristup telekomunikacionim podacima i profilima na internetu potencijalnih počinilaca krivičnih djela. Politika je pod pritiskom jer od nje građani očekuju uspjehe u antiterorističkoj borbi i suzbijanju dječje pornografije, ali i da se brzo prilagodi sve rafiniranijim metodama kriminalaca u globalnoj elektronskoj mreži. A na kraju često Ustavni sud u Karlsrueu donese odluku koja ograničava pretjerano grub odnos državnih organa prema privatnim podacima građana. Tako je bilo i ovog puta.

Sudije Ustavnog suda su još prije osam godina upozorile na nedostatke u pravilima po kojima se mogu dobiti nečiji lični podaci, kao što su ime i prezime, adresa ili elektronska adresa. Ni nakon promjene regulative ta pravila ne odgovaraju visokim standardima zaštite ličnih podataka u Njemačkoj. Doduše, posezanje za tim podacima je principijelno dozvoljeno, ali pod uslovom da organi gonjenja mogu da dokažu konkretnu opasnost ili početnu sumnju da će biti počinjeno neko krivično djelo.

Policajci i obavještajci su u nezavidnom položaju. Godinama su morali da usredsrijede svoje ograničene resurse na borbu protiv islamističkog terorizma. Javna je tajna da uspjesi u toj oblasti počivaju na informacijama do kojih su došle moćne strane službe kao što je američka NSA.

Sada čak i političari izjavljuju da najveća opasnost prijeti od rasističkog i ekstremnog desničarskog nasilja. I ti počinioci komuniciraju putem interneta. Isto tako i sve strašniji zločini bandi koje rasturaju dječju pornografiju odvijaju se i na internetu.

Zaštita podataka je osjetljiva stvar – najveći broj ljudi se ne interesuje za to šta se dešava sa njihovim podacima sve dok ne postanu žrtve zloupotrebe tih podataka. Država, dakle, preuzima od građana brigu za tu oblast i postavlja ograničenja. Ali posledica je da kriminalci na internetu imaju veliku prednost u odnosu na organe gonjenja. Poslije svakog terorističkog napada ili otkrića organizovanog seksualnog zlostavljanja djece čuju se zahtjevi da se takve stvari spriječe. Međutim, dugoročno memorisanje podataka koje bi realno omogućilo sprečavanja takvih zločina, stalno su onemogućavali najviši njemački sudovi.

Pravna država koja funkcioniše – u kojoj sudovi delaju nezavisno od politike, pravi je blagoslov. U ovim nemirnim vremenima to se ne podrazumijeva samo po sebi, kao što pokazuju primjeri Poljske i Turske. Ali što je veća informaciona autonomija građana, to su manji izgledi da se kriminalne aktivnosti uspješno suzbijaju na internetu.

Dužnost stručnjaka za internet u politici jeste da stalno proširuju zakonske mogućnosti sve do krajnjih granica. A dužnost sudija je da nadziru te granice. Samo tako se mogu zadovoliti obje stvari – želja ljudi da budu što bezbjedniji i pravo na informacionu autonomiju svakog građanina.

dw.com

---