-Piše: Saša Stojanović

Ojađeno, prezaduženo, pokradeno, više puta prevareno i u dobroj mjeri već sluđeno crnogorsko društvo dovedeno je na ivicu ambisa. Dovedeno je u situaciju da prosto nema izbora. Da od dva zla koja mu se nude izabere gore. Kako drugačije objasniti „silovanje izbora” u preteškoj ekonomskoj i još goroj zdravstvenoj situaciji u našoj zemlji. Idealno tle za manipulaciju vladajuće oligarhije u oba pravca, u čemu su se toliko izvještili da bi im pozavidio svaki afrički diktator. Za malo para mnogo muzike.

Vlast se pravi gluva na usložnjavanje situacije oko pandemije i pokazuje svoju poslovičnu sebičnost, ovog puta i više nego otvoreno. Briga za (javno) zdravlje građana ne postoji a Institut za to isto zdravlje preuzeo je ulogu portparola vladajuće koalicije i često konfuznim procjenama i izjavama unosi dodatni nemir u ionako već deprimirano stanovništvo. Iako u oblandama vlast najavljuje da će nova školska godina početi kako se završila prethodna, učenjem od kuće, to nije dovoljno da se dan uoči tog datuma zaustavi (očekivani) masovan izlazak na birališta čime bi se i te kako pospješila moguća eskalacija epidemije. Nesumnjivo je da nas iz svega već viđenog očekuje srbijanski scenario ako se izbori održe u terminu u kojem su zakazani. Kome odgovara takva situacija možemo samo da nagađamo. Ljudima sa zdravom logikom sigurno ne, bez obzira na to što se izborna utakmica mora odigrati. To nije upitno, ali u regularnim uslovima, gospodo iz vlasti. Uz poslovično nejedinstvo opozicije nije teško naslutiti šta nas čeka u turbulentnom periodu u naredne četiri godine. Sad je neminovno zapitati se čemu služi Misija EU u Crnoj Gori? Čemu ambasada najslavnije svjetske demokratije? Ambasade evropskih zemalja? Ambasada kolijevke svjetske demokratije? Zašto ćute na ugroženost demokratije, zdravstvenog stanja i ljudskih prava cijele nacije? Jedino je jasno da iz straha za ličnu bezbjednost neće imati svoje demokratske posmatrače/predstavnike na našim nedemokratskim izborima. O regularnim uslovima toliko.
*******
Ekonomska situacija u kojoj se nalazi Crna Gora nije se desila preko noći, ni sama od sebe, stoga nije zgoreg podsjetiti kakvi sve „stručnjaci” sjede u Vladi CG i njenim ministarstvima. Procjene pada prihoda od turizma u samoj najavi su bile preoptimistične i za najveće laike a kamoli za realne stručnjake i nezavisne eksperte iz te oblasti. Kad su se te i takve procjene samozvanih stručnjaka izduvale na realnih 8 odsto, pritom uz zatvorene granice za turiste iz regiona koji čine najveći broj posjetilaca našoj zemlji, dobili smo naciju u totalnoj depresiji iz koje će se veoma teško izaći. Odgovorni, i uz to veoma dobro plaćeni kadrovi, nisu bili na visini zadatka i tako su najveći oslonac crnogorske ekonomije doveli na rub propasti a narod koji od turizma živi, a to je veći dio stanovništva, na ivicu gladi. O beznađu koje je zahvatilo ljude vlast sigurno ništa ne zna jer se ponaša kao da živi u nekoj drugoj državi, u nekom paralelnom svijetu gdje su roze naočare sastavni dio autfita i imidža kojim se šepure. Njima su važni samo glasovi. Živih i mrtvih jednako. Da nije tako, ozbiljno bi se prihvatili svog posla i radili bi na promociji domaćeg turizma blagovremeno, kao što su radili u svim ozbiljnim i odgovornim zemljama a primjer iz okruženja o tome najbolje svjedoči. Susjedna Hrvatska bilježi 50 odsto popunjenosti svojih turističkih kapaciteta što za okolnosti u kojima se svijet nalazi predstavlja rezultat vrijedan pažnje. Šta je spriječilo crnogorske stručnjake da urade sličan posao?! Neznanje u prvom redu, a onda i nerad. A nije nepoznato da Crna Gora ima i pametnih, školovanih i obrazovanih ljudi. Problem je što od ovih drugih ne mogu doći na red. Problem je što patriotizam dokazuju znanjem a ne poslušnošću i partijskom knjižicom. Problem je to svih nas.

Isti radni učinak imaju i tzv. pregovarači sa EU koji nas već deset godina razvlače i zamajavaju, tako nam uskraćujući priliku da iz razvojnih fondova EU dobijemo objektivan iznos novca kojim bismo u najkraćem roku mogli da saniramo teško posrnulu ekonomiju. U uslovima koje su svojim neradom i nečinjenjem uspostavili tridesetogodišnji vlastodršci plašim se da će i unuci naših unuka vraćati nerezonska zaduženja i često pod nepovoljnim uslovima uzeta sredstva.

Najgore od svega je što ista ova vlast, koja nas je dovela na najniže grane gledano sa svakog aspekta, sada iz punih usta ponovo traži četvorogodišnji legitimitet iako je jasno da nema kapacitet za obavljanje važnih i odgovornih državničkih funkcija. S druge strane, ni opozicija nema rješenja, bar ne konkretna, jer da ima sigurno bi s njima izašla u javnost. Mislim na ozbiljna i konkretna rješenja za duboku ekonomsku krizu a ne retorička i deklarativna koja se provlače kroz štampu i u svakodnevnom obraćanju biračkom tijelu.
U toj i takvoj, vrlo neprijatnoj situaciji, narod je prepušten ulici. Sa Crkvom ili bez nje, to je jedino izvjesno što ga čeka. Mnogo je puta već prevaren ovaj narod da bi tek tako ponovo nekome ukazao povjerenje. I sigurno se većim dijelom zbog toga sklonio pod skute Crkve, u beznađu koje ga je snašlo. Jasno je da sporni Zakon o slobodi vjeroispovijesti nije jedini razlog za to, već da na toj listi ima sijaset razloga koji ga čine sigurni(ji)m u masi onih koji osjećaju isto, vide isto i zajednički pokušavaju da nađu izlaz iz Pakla u koji ih je bestijalno gurnuo ovaj režim. Crkva je po ko zna koji put pokazala da je jedini subjekt koji može da okupi kritičnu masu, da je subjekt kojem narod najviše vjeruje, ali Crkva ne učestvuje na izborima i tu dolazi do razočarenja najvećeg broja onih koji su redovno išli na litije nadajući se opozicionom jedinstvu, kroz do sada nikada zabilježenu energiju na našim prostorima. Ako to nije dovoljan razlog opozicionim subjektima i svim opoziciono orijentisanim građanima da prevaziđu podjele, razlike u političkom mišljenju, da zaobiđu gordost i dosadašnje neslaganje u ime jedinog cilja, onda ovaj narod i ne zaslužuje bolju vlast od ove koju već ima!

---