-Piše: Dragan Mraović

Milica Bakrač, današnja luča poezije u Crnoj Gori, kaže: „Moja kuća je Njegoševa Crna Gora. Temelji su joj svetosavski, a krov kosmetski. Lijepo mi je u ovoj kući, i neću nikud iz nje.“

Dragoslav Bokan, publicista, režiser i uman čovjek opominje: „Evo dokle ide ludačka mržnja prema svemu srpskom u vrhu vlasti u Crnoj Gori. Neshvatljivo je normalnom umu da je za nekog „svetosavlje“ nešto ideološki suprotno (i najsuprotnije) „antifašizmu“?! Da je učenje Svetog Save Nemanjića navodno slično pisanju Hitlera, Himlera, Budaka i Rozenberga?! I to izgovoreno javno i bez pardona, pod imenom i žigom Vlade Crne Gore?!

A premijer „milogore” Duško Marković je nazvao Svetog Savu, tvorca srpstva i svetosavlja – fašistom: „Radi se o tome na kojim temeljima Crna Gora želi da gradi svoju kuću: na antifašističkim ili na svetosavskim? Jedno s drugim ne ide nikako.“ I još gore, on tjera Milicu iz njene rodne svetosavske kuće u njegov evroatlantski tor. A to jeste fašizam.

On se predstavlja uljudnim, demokratskim, nalickanim primjerkom. Ali, praporci ne čine dorata. Iz njega izbija, uprkos licemjernim parfemima, zveket okova mržnje evroatlantskog papučara prema srpskom (svom!?) narodu, zbog straha da taj litijski i svetosavski narod dolazi na scenu političkog sukoba da bi poništio njegov „konsenzus“ projektu globalnih klasa postignut manipulacijama u Skupštini i krađom glasova. Napadom na svetosavlje on pokazuje netoleranciju i neosjetljivost na zahtjeve građana za zaštitu njihovog golog opstanka.

Zato se njegova pamet evroatlantskog trabanta svodi na demonizaciju narodnog zahtjeva, izraženog putem svetosavskih litija, koji prijeti hegemoniji globalističke finansijske aristokratije i njene posluge u „milogori” – mafijaške oligarhije. Zaražen evroatlantskom sirovošću, on napada svakoga ko predlaže alternativu evrokratskoj močvari i NATO paklu uz povratak nacionalnog suvereniteta. Njegova demofobija, proistekla iz puzanja pred tiranijom svjetske finansijske aristokratije, stigmatizuje političku poziciju koja ne prihvata stav vladajuće „elite“, već iznosi antitetički zahtjev odozdo koherentan s interesima građana koje ugnjetavaju kriminalni projekat EU, NATO i kapitalistički globalizam.

Užasava se litija, kao kolektivne identifikacije srpskog naroda otporne na mafijaško-kolaboracionistički projekat „milogore”, a koje ugrožavaju njegovu fotelju, možda i ličnu slobodu kada na vidjelo izađu svi njegovi marifetluci koje sada prikriva instrumentima režima – cenzurom medija i netransparentnom nasilnom vladavinom.

Neće mu biti zaboravljena ova fašistička uvreda Svetog Save, srpskog naroda i Srpske pravoslavne crkve, jer: „Pokoljenja djela sude, što je čije daju svjema!“ Nije slučajno što Milica pominje Njegoša, jer o takvima on pjeva; „Pa im poče demonski mesija lažne vjere pružat poslastice“, a „tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija“. Bivši Srbin, a sada premijer milogorac je zaboravio da je srpska izreka „ko se ne osveti, taj se ne posveti“ bila poklič za oslobođenje Srba od turske vlasti i u Crnoj Gori. Vrijeme je da se Crnogorci i Srbi oslobode milogorske vlasti. Ali, ne u duhu ove izreke već u duhu pouka Svetog Save koji je najpotpunije i najsavršenije otkrio vječni božanski smisao svijeta i čovjeka: „Nemojte, o čeda i braćo, nikada da poštujemo ono što škodi, a da obilazimo ono što spasava… Volimo da vi svagda imate mir i ljubav jedan prema drugome, i umesto gnjeva naučite se: „Blagoslovi i oprosti, brate!“

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---