- Piše: Krsto J. Pejović

Kazivanja o značaju imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru ne mogu biti cjelina, a da se ne istakne značaj Katedre istorije slovenskih prava na Novorosijskom univerzitetu u Odesi i rada na njoj Valtazara Bogišića (1834.-1908.), rodom iz Cavtata, porijeklom iz srpske vlastelinske porodice, koga su posebno zanimali problemi slovenskog običajnog prava, nauka o jeziku, anatomija prava, odnosno pravni odsjek slovenofilstva, starajući se da „opravda slovensko pravo pred ponosnom kulturom Zapada“. Nijesu mu bili strani ni običaji stare „Ercegovine i Arbanije“, kao ni tuđice turskog obijačnog prava. Ono što se ne smije zanemariti jeste da ovaj priznati i poznati pravni istorik zasigurno smatra da je jugoslovensko pravo „najbolji izvor za saznanje starinskog slovenskog prava, jer se na slovenskom jugu sačuvala iskonska samonikla“ mudrost koja je posebno plodno tle imala na prostoru tadašnje Kneževine Crne Gore. Bogišić je ne bez razloga u svojim izlaganjima isticao da se ne može ispustiti iz vida da je „ono što se događalo živi narodni jezik i proizvod usmene narodne književnosti“. Znao je da je „Istorija prava“ bila materijal kojim se mogla „obogatiti pravna nauka koja nije anatomiju prava posmatrala usamljeno“. Na taj način Bogišić je „živo običajno pravo“ shvatio i doveo na nivo modernog zakona. Cijenio je važnost jezika, pa nije bez razloga isticao da je „nauka o jeziku napredovala u razvitku mnogo više nego istorija prava“. Zato je filologiju smatrao „značajnim metodom prava“. Takvim pogledima i stavovima postigao je „konsenzus“ između modernog i onog što se vjekovima taložilo, a što je na kraju dobilo naučnu verifikaciju, kao „proizvod“ njegovog integralnog izučavanja. Nastojao je da pravne norme budu usaglašene s moralnim principima, s namjerom da se postigne harmonija između prava, običaja i morala, znajući da su običaji i moral uvijek postizali društvene i lično korisne efekte i da tako „satkana“ norma „predstavlja legitimni zahtjev“. Polazeći od činjenice da je „narod stvaralac norme“, Bogišić je locirao „slobodu volje, ali ne i apsolutnu volju“, znajući da „običajne norme ne dolaze stihijski“ i da je sankcija neizbježno prezir ili prekor. Valtazar Bogišić je svojim imovinskim zakonikom, njegovim doslednim normama, dao definiciju prava, pravednosti i pravičnosti i time utro put nauci građanskog prava. Ovo remek djelo pravničke doktrine sadrži brokarije koje su „čitava nauka“. Njegovim rješenjima postignuta je istina da se vjeruje u zakon koji je „podesan“ za sve ljude tadašnje stare Crne Gore. Utvrđenim kratkim i jezgrovitim normama Imovinskog zakonika, uočava se „duboka i bezgranična naučna pravna sposobnost Valtazara Bogišića“, kao i oštroumna violentnost naroda stare Crne Gore. Ovaj sveslovenski pravni istorik znao je da „dobro pisati zakon znači dobro misliti i dobro osjećati taj narod“. Imao je, dakle, sposobnost da uradi veliko djelo. Narod tadašnje Crne Gore znao je da ono što u sebi nosi jeste poštenje, koje je jače od zakona i koja je iznad zakona. Nije Bogišić zapostavljao ni romanizam, pa je uvijek i kada je to bilo potrebno naglašavao latinsku izreku da je „običaj najbolji tumač zakona“. Nije zaobilazio ni Vukove riječi da „iako je išta valjalo napisati čistim narodnim jezikom, valjalo je tako napisati zakon, jer se on najviše tiče naroda za koga je napisan“. Ono što su zapazili mnogi autori, koji su se bavili Imovinskim zakonikom Knjaževine Crne Gore, jeste da su pojedine njegove sintagme iz duše naroda, iz jezika narodnoga za koji je riječ značila posječ. Iz naroda za koji je važilo pravilo „kam iz ruke, riječ iz usta“. Posao kodifikacije Imovinskog zakonika tražio je čitavog čovjeka. Kodifikator Valtazar Bogišić dao se bez ostatka. Njegov stil o pravu imao je definiciju „ništa suvišno i sve bitno“. Njegov jezik i terminologija bili su u skladu sa idejama Jana Kolara i Đura Daničića. Inače, sam Bogišić govorio je, pored ostalog, da „jezik i terminologija zakona treba da su prihvatljivi s gledišta naroda i da zakoni treba da budu potpuno razumljivi i najprostijem umu“. Isticao je da se treba držati „živog narodnog jezika i, kad je potrebno odstupiti, onda se držati njegovog duha“. Tragao je da pronađe pravi izraz koji neće izgubiti od pravne tačnosti. Znao je da je „jezik glavno sredstvo za razumijevanje“. Uočio je, prije od svih modernih pravnika, „neostvarljivost želje za jednačenjem“. Naglašavao je da se tradicija, moral i običaji ne mogu mijenjati kao zakon. U to vrijeme, ljudske vrijednosti bile su temelj Crne Gore. Danas priveskom „ako nisam za sebe“ biološki se odričemo ljudskih kvaliteta. I pored nesporne činjenice da je tadašnja Crna Gora bila oskudna u pravnim resursima, genijalnost pedantnog Bogišića i prirodna umnost naroda stare Crne Gore iznjedrili su zakonik, koga je učena evropska javnost pozdravila kao značajnu građansku pravnu nauku. Dakle, Bogišić je „pronio slavu Crne Gore“. On je pravdu i pravicu duboko ukorijenio u pravnu svijest Crnogoraca i stavio je u „pravnu odjeću“. Ova osobena naučna pojava ostavila je „najljepši dragulj u bogatoj riznici crnogorskog kulturnog blaga“. Ovaj „kodifikator legitimne pravde“, učinio je sve da Imovinski zakonik traje kao simfonija koja se stalno ponavlja i čiji se autor ne zaboravlja. Inače, ruski car Aleksandar II naručio je Bogišiću da po pozivu kralja Nikole sastavi Imovinski zakonik. Nakon završetka posla, Bogišić se nikada nije vratio univerzitetskoj katedri. Kao ministar pravde u Knjaževini Crnoj Gori vodio je nadzor kako se sprovodi Zakonik u praksi. Primao je penziju od ruskog cara i radio je kao privatni naučnik. Sve što je učinio radio je bez „primjesa proizvoljnosti“ i ostao svjetski poznat i priznat pravni istorik i kodifikator. Bio je svjetionik sveslovenskog običajnog prava, koji je povezao u jednu cjelinu. Sve što je radio u svom životu, činio je svojom „velikom sposobnošću i maksimanom odgovornošću“. Za njega su struka i nauka bili pravna etika i pravna epika.