-Aleksandar Matović

Prije nekoliko noći, možda tri, odlučih da poslušam malo muzike, jer mi nešto san ne htjede na oči doći. Jedno uho na jastuk, u drugo slušalicu. I muzika krenu. I noć dobi boju, miris. Razli se oko mene, razlih se ja u njoj.
Veliki majstori stvaraju velika djela, tako je bilo, tako jeste. U nekoliko poteza majstor napravi neprolaznost.
Muzičko djelo o kom ću vam pričati naziva se kao i ova priča. Autor je Zlatko Manojlović. Daleke 1980. i neke bijah dječak tek koji namjeravaše postati mladić. Čudne mi se stvari počeše događati. Počeh drugačije gledati na djevojčice, u glavu mi se useliše gitare i bubnjevi, slike nekih velikih bina. Baš nekao u to vrijeme, iz jedne kasete, s njene trake, kroz zvučnik kasetofona, isplovi ovaj Zlatkov instrumental. Snimljen sa radija, uz malo šušketanja, obujmi me, zajedno otplovismo u noć. Boje postaše snažnije, mirisi jači, svjetla grada sjajnija. Zlatkova gitara je osvjetljavala put, bubnjevi su davali snagu, klavir je potvrđivao rečeno. Putovasmo nepunih pet minuta al‘ pređosmo puno. Muzika presta, čarolija nesta, a ja se nađoh na starom kauču, uz kuhinjski prozor na čijoj prozorskoj dasci stajaše crni kasetofon. A kroz prozor su se vidjela svjetla iz okolnih zgrada, preko njih, tamo prema centru, treptaše velika neonska reklama firme „Montex”. Ta noć više ne bijaše ista. I noći koje su slijedile bijahu taknute čudesnom bojom, nekom čarolijom...
Kasnije sam, sa radijom na uzglavlju, čekao ponoć i na talasima Radija Beograd slušao ovaj čarobni instrumental. Posle kratkih vijesti opet bismo zajedno plovili kroz noć, kroz san, kroz maštu. Na toj plovidbi sve je svijetljelo, i sadašnjost i budućnost. Sve se dešavalo lako, prepreke nisu postojale…
Kad su u sali hotela „Onogošt” (tada jedinog u Nikšiću) neki odrasli momci svirali, sa Radovanom, školskim drugom, virio sam i čekao da na red dođeZlatkova čarolija. Kad bismo imali sreće da nas ozbiljna konobarica u crnoj suknji ne najuri, dočekao bih svojih četiri minuta i nešto. Čim bi krenuo gitarski uvod, osjetio bih da sam se naježio, da ‘prostite na izrazu. Ozbiljni momci su se lagano njihali u ritmu, gosti su ravnodušno ispijali svoja pića a ja… šta bih dao da sam na mjestu onog mladića u izblijedjelim farmerkama koji tako lako prepliće prstima po žicama!
Sve bi trajalo jedan tren, činilo mi se. Kad čarolija prestane, pogledam Radovana, a on ‘ladno gleda po sali. Zaustim da kažem nešto al’ već je tu teta u crnoj suknji: BJEŽTE, ĐECO, ŠTA TU RADITE!
Mnogo godina posle, u jednom nikšićkom lokalu, sjedio sam sa društvom, sada kao mladić koji se odavno brije, vojni rok daleko iza mene, kosa dodiruje ramena. Zauzeli smo onaj sto gore pored bine, a na bini lično Zlatko, u društvu supruge. Počinju u devet. Sjede njih dvoje tiho razgovaraju. Okrećem se prema Miču – šta misliš, hoće li svirati ono njegovo? Ne znam, odgovori, pitaj ga. Dobro, rekoh nošalantno. „Hej, Zlatko, sviraćete,,Jednoj ženi”?” upitah ga kao starog drugara. Oboje se okrenuše, sa ljubaznim osmijehom. Da, naravno, reče majstor gitare. Jedva čekam, rekoh. Ovaj, obožavam taj instrumental… i tu se dugokosom tipu jezik veza…
Zahvaljujući nesanici, vratiše mi se sva ova sjećanja o kojim vam pričam. Morao sam vam ovo ispričati. Morao sam ovo napisati. Dugujem Zlatku, bar toliko.