-Piše: dr Vukić Ilinčić

Povjerovati kako su ekonomski i politički mozak Ramuša Haradinaja bili izvorište i prva i poslednja adresa za dvije poslednje velike provokacije kosovskih vlasti spram Srbije bilo bi kao vjerovanje u dobre vile, Djeda Mraza ili da je Ana Brnabić stvarno predsjednica vlade, a Zoran Radojičić gradonačelnik Beograda. Uvođenje trocifrene carinske stope na robu iz Srbije (uzgred i iz Bosne i Hercegovine, da se Vlasi ne dosjete) i upad jedinice ROSU u južni dio Kosovske Mitrovice čak se ne mogu podvesti ni pod provincijalni hir balkanske verzije latinoameričkog siledžije.
Naime, kad je onomad tokom intervjua jednoj ovdašnjoj televiziji Haradinaj rekao kako Albanci na Kosovu nemaju spoljnu politiku već slušaju šta im kažu Amerikanci to nije bio samo trenutak njegove iskrenosti već sušta istina. Samo je zaboravio da doda kako nemaju ni onu unutrašnju nego se i ona (s)vodi na mig ili podignuti prst Ujka Sema i njegovih evropskih sestrića. Tako da se ni „carinski rat“ ili orgijanje nekadašnjih bandita obučenih u uniforme specijalnih policajskih snaga po stanovima Srba u Mitrovici nisu mogli dogoditi bez amina glavnih protektora tog paradržavnog frankeštajna ispod Prokletija.
To čak više nije ni bitno, mnogo je važnije šta u ova dva slučaja – a ne treba sumnjati da će ih biti još – može da uradi Srbija. Na žalost, gotovo ništa. A ovo što je uradila sa razgovorom predsjednika Srbije sa ambasadorima Rusije i Kine liči na trčanje đaka kod razrednog starešine da mu prijaviš kako ti je mangup iz zadnje klupe govorio „izrazne riječi” i pri tom te malo šamarao. S tim, što je Vučić „otrčao“ u pogrešan kabinet jer razredni kojima se obratio nemaju neke ingerencije nad nestašnim kabadahijom, ako ne računamo na „principijelnu podršku“ u onoj zgradurini na Ist Riveru koja je od Kačanika, Prištine, Brnjaka ili Jarinja dalja nego što je Mars od svemirskog programa Srbije.
Ili da budemo plastičniji pa da parafraziramo Josifa Visarionoviča poznatijeg kao Staljin – koji je, kad su mu svojevremeno skrenuli pažnju da bi se nešto mogao zamjeriti papi, nonšalantno pitao „A koliko Sveti otac ima divizija?“ – i vaprosimo koliko vojnika na Kosovu imaju Kina i Rusija? Odgovor je – nijednog. Kinezi nisu ni dolazili, Rusi bili pa davno otišli. I?
To što Kina „odlično razumije šta se dešava na Kosovu i Metohiji” i što rusko rukovodstvo „s pažnjom prati razvoj situacije” možemo da okačimo na rep kakvog mačka i da ga pustimo da s tim tandrče duž granice sa Kosovom koju eufemistički zovemo administrativnom linijom, jer sa one strane te linije stoje kreatori i zaštitnici kosovske nezavisnosti sa mnogo ubjedljivijom argumentima koji se mjere kalibrima i brojnim stanjem vojske. A sve što oni mogu da urade za Srbiju jeste da eventualno budu kordon kosovskim Srbima kad njihovi civilni glavnokomandujući aminuju neku novu, ovaj put, južnu „Oluju“ ako Srbija bude uporno odbijala uvažavanje „kosovske realnosti“. To jest ako ne prizna Kosovo, ishekla mu šustiklu za stolicu u UN i tako normalizuje odnose. Ukoliko Srbija bude tvrdoglavo insistirala na svom i međunarodnom pravu i principijelnosti, za očekivati je da posle kutija „plazme“ i „jafe“ opet malo gore srpske kuće i pokoja crkva – neće sve, da se sutra ima s čim u Unesko.
Zato je Vučić, uz Li Mančanga i Aleksandra Čepurina, trebao na eglen zvati ekselencije iz SAD, Britanije i Njemačke i malo se iz prve ruke raspitati dokle su spremni da idu u sponzorisanju Haradinajevih i Tačijevih „carinskih“ i „vojnih“ poduhvata pa u skladu sa tim vidjeti šta dalje. Ako ih je, pak, zvao a oni se nisu odazvali onda odgovor zna.
wwwiskra.co