-piše: Vuk Vuković

O budućnosti diskutovati i diskurzirati jezikom neofantastike, intuitivne kibernetike, galaksi medicine, gdje će i najtiši prizvuk metafizičkog automatski biti utišan i nadvikan, a metafora, budući da je, prije svega neekonomična, radikalno jedinstvena, poetski duhovna, kao što prevazilazi svako iskustvo tekstualnog, stojeći zasebno, razbijajući granice i uspostavljajući relaciju poezija-filozofija, mora se moći rastaviti, iznutra ozračiti, prikazati kao tek i uvijek već samo to „kao“, ne-mjesto i kratki dobačaj, igra bez rezultata, subjekt koji uprazno transcendira želju koja više nema šta da traži u jednom operativnom svijetu i sistemu gdje su udvajanja unaprijed režirana i otkrivaju se kao stalnost odraza. Takav je, uostalom, obećani grand inkubator, „Kupola“ o kojoj Sloterdejk piše, klimatizovano podzemlje u kojem ćemo tražiti spas, kad spoljašnost bude u virusu, u predvečerju bolesti i smrti – trenutnoj razgradnji.
Znak je pretvoren u svedenost signalizacije, slika je jednobojna, bijela i(li) crna, prilagodljiv dio idealnom rješenju minimalističkog objekta.
Već je plastično jasno: u tehno-hiper-realnom svijetu, naprosto, pojave ili su superiorne i razorne, ili potčinjenje i maketne. Na taj način, o istim nije moguće reći ništa, jer upravo one govore u ime nas; virtuelno je obradilo realnost (prekrojena realnost), mašinizovalo je i pustilo u pogon, tako da nam ona dolazi kao artikl na pokretnoj traci; ima više realnosti, ali svaka od njih nosi isti sadržaj i kvalitet, ima jednak broj levela, što će reći da je u njima ovjekovječen zbir mogućnosti. – (Izvan tehnologije, zaista, mi smo neupotrebljivi, skopčani s njom, egzistiramo u jednom tehnoovosvijetu, gdje je sve a priori ugovoreno, od spektakla do orgazma. Psihička banalnost aparata...)
„Volio si te prizore, zar ne, kada sam ti ih prvi put prikazao? Izravno te je opčinila prijetnja, uz trezvenu tvrdnju da jedino što možeš da radiš kada započne kraj svijeta jeste da staneš sa strane i da ga naslikaš.“ Ričard Pauers
Da, baš u tome se koncentriše vrhunac oduševljenja: u slici apokalipse koja detaljno pustoši i epizodno se razlaže, kako bismo je sa svih strana sagledali, kao, između ostalog, i dio sopstvene cjeline.
Pa, ipak, zebnja se javlja od mogućnosti da će totalno brisanje nastupiti – odjednom i u potpunosti, kao sudar ili rasprskavanje. Ipak, da bi se doživio užitak, onaj o kome nam je pripovijedao markiz De Sad, neophodno je neko vrijeme držati se po strani (iskušavati slatke muke, voajerisati i uobražavati moć režisera, dovoljno udaljen da bi mogao – traumu taktilno tretirati) upijati katastrofu kao ono što se odvija drugdje, kao smrt koja još nema naše oči.
Ubrzanje i prijetnja idu zajedno, međutim, bez toga ne bi iritirali onu ćeliju koja luči pomamnu ekstaznost! Terorizam je, pažljivije gledamo, podjednako i u svemu: u rušenju i upepeljavanju Bliznakinja, u grandioznim sportskim spektaklima koji ih neodoljivo magnetišu. U suprotnom, kad ne bi bilo tako, šta bismo, u stvari, potiskivali, koji potencijalno destruktivni materijal koji smo zamandaljali duboko u limbovima nesvjesnog?... Na površini se emituju samo plitki nagoni, tričavi ekscesi i jeftine dosjetke; duboko, duboko unutra odvija se prava drama, krije se naš stvarni potencijal, ona iskra božanskog koja je čist hazardizam, ivica sa koje gledamo pravo u primamljiv ambis.
Naša neobuzdana fascinantnost tehnologijom govori u prilog našoj suštinskoj nezrelosti, adolescentnosti, unutrašnjoj amputiranosti koja pred vanjskim zovom ostaje autistična.
Totalna ekranizacija pretvorila nas je u autistično društvo! Unutrašnje je izjednačeno sa spoljnjim, sve je prevedeno i transparentno na jednoj fluidnoj tabli kojom saobraćaju pokretne poruke. Prozirni Palimpsest!
Ničeg nema što se istovremeno ne događa, samim tim što je realnost pala u mogućnost istog. Moguća je mala greška, previd, pad sistema, ali takvi izleti su nikakvi, ne ostavljaju trag, odmah se gube i blijede u mnogolikoj bučnosti isfragmentiranih odbljesaka, eruptivnih emotikona, slajdova niz koje klizi ušarenjena spoljašnost koja nikad ne upućuje ni na šta drugo, do na ono što se ekranski materijalizuje: prasak neona upatuljenog univerzuma.
I opet, sve je bezazelno, krajnje naivno, Dobro u svom totalitarnom teatralnom gestu. Politika je, naposletku, sve objasnila, i izjednačila sa svojom vizijom demokratije, emancipacije, humanizma i renesanse; sastavina prosvetiteljstva i Diznijevog smiješka, u kojoj je bog ospoljen i kao ekranska navlaka prelijepljen preko naših svjetova koji su svemogući i građeni od neobuzdanih, razdraganih, i neautentičnih snova.