-Piše: Milan Mišić

Nesrećna porodica G20, lideri zemalja koje čine dvije trećine svjetskog stanovništva i 85 odsto globalne ekonomije, ponovo je u petak i subotu bila na okupu, ovoga puta u prestonici Argentine, Buenos Ajresu, da opet pretrese planetarne (ne)prilike – i ništa ne riješi.
Uprkos tome, deseti samit G20 poslužio je svrsi: bio je zaista sjajno ogledalo situacije u svijetu, opštih i pojedinačnih komplikacija koje su sve samo ne bezazlene. Održan je, naime, u vrijeme kada se Rusija i Ukrajina međusobno optužuju za kršenje međunarodnog prava, posle sukoba njihovih ratnih brodova u moreuzu u priobalju Krima, čije ime smo po prvi put čuli, kada Amerika i Kina rasplamsavaju svoj trgovinski rat, kada je sve više dokaza da se ubrzavaju pogubne klimatske promjene, kada se ne stišava problem migranata sa svim političkim posledicama koje izaziva u Evropi, kada se prvi američki predsjednik koji ne krije da je zakleti neprijatelj međunarodnog poretka koji je stvorila Amerika kod kuće dodatno upetljava u skandal koji ima potencijal da mu skrati mandat…
Ovaj popis je, naravno, nekompletan, ima toga još, pa je samit u Argentini ovoga puta bio u većoj mjeri geopolitički vašar nego prethodni. Bio je i prvi na kojem je u prvom planu bilo ne ko će se sa kim sresti, nego ko će koga izbjeći.
U središtu pažnje je opet bio Donald Tramp, koji je dominirao i na prošlogodišnjem okupljanju grupacije u Hamburgu, kada je, odbijajući da osudi protekcionizam i odbacujući sporazum o klimatskim promjenama, najavio raskol u zapadnom savezu. Sve do njega, američki predsjednici su bili glavni zagovornici međunarodne saradnje i ovakvih foruma, koji su, ako ništa drugo, uspijevali da se bar saglase oko riječi u završnim deklaracijama, kad već nisu mogli da se dogovore oko praktičnih koraka.
Zbog toga je domaćin, argentinski predsjednik Maurisio Makri, uzalud apelovao da globalni izazovi zahtijevaju globalna rješenja. Svako je u Buenos Ajresu imao svoju domaću muku, uključujući i samog Trampa, oko koga se steže obruč istrage oko veza njegovih ljudi sa Moskvom tokom izborne kampanje 2016. Najnovija priznanja naime otkrivaju da je, dok se borio da postane predsjednički kandidat, Tramp istovremeno vodio poslovne pregovore sa ljudima bliskim ruskom predsjedniku oko izgradnje svog hotela u Moskvi. Što sada podgrijeva stare sumnje da je kompromitovan i da ga Putin drži u šaci.
Putin je bio druga ličnost u žiži medijske pažnje na ovom samitu zbog pomenute eskalacije zapleta sa Ukrajinom, kome još nije dokučen smisao. Dilema je, naime, da li je on u funkciji povratka oslabljenog rejtinga kod kuće, ili dio nekih dalekosežnijih kombinacija, zbog čega je do poslednjeg momenta bilo neizvjesno da li će se on sresti sa Trampom, makar na takozvanim „marginama”.
Te margine, usputni sastanci, i ovoga puta su bile važnije od glavnog foruma, koji je, kao i obično, samo velika pričaonica. Margine su u Argentini pažnju privukle i zbog novog „parije”, saudijskog prestolonaslednika Muhamed Bin Salmana, optuživanog da je naredio brutalno ubistvo poznatog novinara u konzulatu svoje zemlje u Istanbulu. Kako se moglo vidjeti, taj skandal ga nije mnogo potresao: imao je srdačan susret sa Putinom, nešto manje prijatan razgovor sa Makronom i pozdravio se sa Trampom, koji je već ranije stavio do znanja da su mu važnije saudijske pare i nafta od ljudskih prava. Pa ipak, vijest da su vlasti Vašingtona odlučile da ulici prestonice u kojoj se nalazi saudijska ambasada daju ime ubijenog novinara, nije obradovala ni princa, ni stanara Bijele kuće.
Britanska premijerka Tereza Mej je u Argentinu ispraćena analizama da će Bregzit, britanski razvod od EU, biti maltene katastrofalan po britansku ekonomiju. Angela Merkel je pak doputovala komercijalnim letom, pošto je kancelarski avion morao da se vanredno prizemlji zbog kvara. Francuski predsjednik je iza sebe ostavio nestišanu pobunu „žutih prsluka” zbog cijena goriva, koja se prelila i na susjednu Belgiju…
Sve u svemu, samit je pokazao da su ovo teški dani za međunarodnu saradnju, za koju očigledno nedostaje ono što je ključno - dovoljno dobre volje. Da je saradnja ne samo poželjna, nego i moguća, dokazuju baš prve godine G20. Bilo je to u novembru 2008, kada je, pošto su sagledane dimenzije „Velike recesije”, tadašnji američki predsjednik Džordž Buš mlađi (njegov otac, Buš stariji, 41. predsjednik SAD, umro je juče u 94. godini) sazvao vanredni samit glavnih ekonomija, uključivši po prvi put, pored sila zapadnog saveza, i privrede u usponu, učinivši time G20 prvim istinski globalnim forumom.
Samit je tada zaista djelovao kao pravi krizni komitet, kriza je obuzdana, mada njene posledice na nekim mjestima još nisu sanirane. Svijet je, međutim, danas drugačiji nego prije deset godina, ali promjena, nažalost, nije na bolje.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik,, Politike‘‘)