Piše: Vuk Vuković
Aerobik sprave, minimalizovani servis za dijetu, tablet univerzalizacija: izumi za potpuno usamljivanje, koje putuje samo oko sebe emitujući od svake sfere po jedan shizofreni fragment, vatromet euforije i atrofiju duhovnosti, udese od kojih se vaja razvaljeno stanje tako podobno svakom obliku manipulacije. Na tom principu postoji i informatički svijet za sebe, koji doprinosi izranjanju transparentnosti što prekriva svako polje djelovanja, nudeći nam punu sliku o istini kojoj se ne možemo suprotstaviti.
Da, živi se u svijetu istine, koja, opet, na neki fascinantan način nema ništa sa stvarnošću! Prelijetajući na ekranu postsavremeno doba, razumijemo da informacija služi grubom razbijanju društva na univerzalnog subjekta. Višemjesečna šatorijada na Wall Streetu pokazatelj je prvog velikog neuspjeha, to jest, u čemu bi se to sastojalo iščezavanje sjajnog mita o nepobjedivom kapitalu. Hrleći ka istini, ujedinjujemo se u informaciji, da bi se, zatim, nepovratno razbili kao cjelina. S druge strane ove beskrajne story (koja nema ni početak, kao ni kraj, simulirajući usput nešto što je nalik neo-krugu), ovakva struktura pojavljivanja i zatamnjivanja, zar ne, naginje da dodirne nešto od zen lekcija, u kojoj je nepostojanost osnova bivanja.
Otkrivajući zakrivljenu istinu u politici, ekonomiji, estetici, informacija i dalje ne govori o nekom smislu. Zamislimo savršenu pustinju kojoj je sasvim svejedno šta se na njoj događa, budući da ona sama kao događaj ne znači ništa, i uporedimo onda to sa odnosom koji vlada između informacije i svijeta, i razumjećemo ono što se samo od sebe otkriva: naime, informacija nam ne dolazi od svijeta, već se svijet ugrubo isporučuje nazad sebi kao prazna informacija.
Terorizam je, prije svega, piratski način vođenja rata za prevlast u informatičkom lobiju, i stoga rat za objavu totalnog Zapada pretrpljuje gubitke ogromnih razmjera. Informacija tako, i jeste bilo šta, jer stvarnost u njoj ne znači ništa. Suprotno svim logikama, stranama i opozicijama, globalizam funkcioniše upravo tako što daje istinu prema kojoj, dakle, nikada ne želimo biti informisani o stvarnosti!
Kao što informacija raspoređuje i kontroliše stvarnost, isto tako terorizam kontroliše kome i čime će se informacija baviti. Zapad kao da teži nultoj informaciji, ili, drukčije rečeno: dobroj informaciji! Naprosto, to bi bila informacija prekinuta u razvoju, kojoj potom ne bi bilo moguće da apsorbuje stvarnost. Međutim, kako stvari još uvijek drukčije stoje, informaciju prihvatamo kao jedan svijet bez stvarnosti. Ono što se daje u prenosu, nije bitno da li postoji ili se događa samo u prenosu. Uostalom, „Budućnost donosi kraj svijeta!“ (Rene Magrit) Na taj način, kako god stvari tretirali (zen ili nihilističkim prilazom, što je najmanje bitno, već prema tome što su sve tehnike iskompromitovane u jednoj bezbojnoj kompilaciji kojom se lako služimo svodeći je na aplikaciju koja je već progutala jezik i izbljunula ga u vidu minijaturnih i stripovskih znakova...), to je, uvijek već, zahvat poništavanja, radilo se o ostvarenju obećane demokratije, ili o njegovanju budućnosti koja je nužno apokaliptična. Nula je ono u šta jedino možemo biti sigurni!
(Na pragu smo reći: informacija ne skriva opšti besmisao, koji, ipak, nema ništa sa odsustvom smisla…)
Podvrgnut torturi informacije, svijet ostaje bez odraza, a događaj bez cilja, što je, na neki perverzan način, pokušaj kopiranja rajskog stanja. U suštini, ulovljeni smo u pitanju: šta prenos ima za ideju? Da li je po isteku prenosa moguće reagovati na stvar, ili se sve okončava po završetku prenosa?! Moguće kako je svaka informacija već objavila kraj kojeg sa zakašnjenjem proživljavamo, bilo da se radi o politici, ili o indiferentnoj estetici.
U svijetu bez stvarnosti (kakva jeste informacija), informacija kao da teži iznaći neki smisao. Događaju se, zaista, naknadno priključuje smisao. Toga radi, mediji predstavljaju svojevrsni anarhizam; oni žive od proizvoljnog tumačenja stvarnosti koju, potom, prosleđuje u njenoj krajnjoj nestvarnosti. Otud upadamo u zamku da smo prva pametna generacija koja konzumira punu stvarnost (i/ili krajnost informacije kao takve), u čemu bi trebalo da se sloboda opipa.
Suprotno tome, svijet nikad nije bio udaljeniji od događaja kojem se pripisuje autorstvo. Terorizam je do te mjere javan, da se događa i u periodima blagodatne informativne suše; odgovornost koja se preuzima za izvedene napade, nije više od gesta simulacije, koja za ideju ima povećanje paklenog rejtinga na ljestvici informativnog sistema. Isto stoji i sa informacijom: ko za nju preuzima odgovornost, ako ne izgubljena stvarnost koju smo protjerali u pokušaju istrebljivanja terorizma.
Pa, ipak, sve to, ustvari, jeste tek razmlačena intervencija, ili jedini preostali oblik reagovanja koji se, ipak, uludo pokreće. U tome i jeste strast postsavremenog doba: propadati sa istinom da nas se to više i ne tiče!