Odavno Crna Gora, ona gospodareva’’ i njegove kamarile, nije bila srećnija i zadovoljnija nego 2. decembra kad dobismo tu toliko očekivanu pozivnicu- bićemo u ‘’društvu sa savremenim demokratskim zemljama Evrope i svijeta’’. Istina, nije se pucalo i toliko slavilo kao 2006. godine kada je ova ista politička garnitura ostvarila ‘’istorijski uspjeh’’ - Crnoj Gori je povratila ‘’nezavisnost’’ i ‘’samostalnost’’. Svi su bili presrećni i veseli, i ‘’gospodar’’, i Filip, i Ranko, i ministar Igor, i ministarka Milica i ostala kompanija. Najveći srećnik bio je ‘’gospodar’’- njegova dugogodišnja privrženost NATO-u, odnosno njegovo služenje zapadnim centrima moći, najzad je nagrađeno. Nijesu mu u Vašingtonu zaboravili kako se držao 1999. u vrijeme ratne agresije na SRJ i koliko je doprinio njenom razbijanju i stvaranju NATO državice Kosovo. Pamte mu i uvođenje sankcija Rusiji, kao i niz drugih usluga koje je učinio NATO-u.
Na svečanoj sjednici skupštine na Cetinju ‘’gospodar’’ izjavi da je slanje pozivnice ‘’istorijski iskorak za Crnu Goru’’, te da ćemo ‘’učestvovati na predstojećem samitu NATO-a u Varšavi i zauzeti zasluženo mjesto za stolom kao pozvana 29. članica saveza’’. I odlazeći predsjednik skupštine Krivokapić posebno je istakao značaj pozivnice- njenim dobijanjem Crna Gora je, kaže, ‘’udarila bezbjednosni NATO pečat na svoju nezavisnost’’. I on je bio presrećan, mada mu nije do veselja - ne zna šta će i sa kime će kad se raspišu izbori.
Agilni ministar Lukšić reče ‘’da je dan dobijanja pozivnice ne samo veliki, istorijski događaj za Crnu Goru, već i za NATO’’. Šta je ovaj vrli diplomata imao u vidu kad je pomenuo naš ‘’istorijski’’ doprinos jačanju NATO-a ostaje da nagađamo. Mala smo zemlja, obala nam nije velika, niti smo, što je najbitnije, na strateški značajnom pravcu. Istina, ulaskom u NATO Crna Gora se pridružuje bivšim socijalističkim zemljama članicama Alijanse- i mi ćemo dati doprinos opkoljavanju Rusije. Biće, dakle, ostvaren strateški cilj zapadnih centara moći: odvajanje Crne Gore od Rusije i stvaranje uslova za njenu potpunu vesternizaciju (pozapadnjičenje).
Među okupljenim visokim državnim ‘’velikodostojnicima’’, koji su slavili dobijanje pozivnice, nije bilo Svetozara Marovića - posle ‘’gospodara’’ najzaslužnijeg evroatlantičara. Pomagao je ‘’gospodaru’’ više od drugih da istraje na evroatlantskom putu, i još daleke 1995. rekao da je NATO sila od svijeta te da nema dileme na koju ćemo stranu da obrnemo. Osim opozicionih medija, Sveta niko više i ne pominje - kao da je u zemlju propao.
I u opoziciji, onoj suverenističkoj, dobijanje pozivnice primljeno je s velikim oduševljenjem - i oni su bili prezadovoljni. Lider Građanskog pokreta URA Žarko Rakčević smatra da je dobijanje pozivnice ‘’dalekosežna strateška odluka i usmjerenje zapadnom civilizacijskom krugu’’. Bićemo, po njegovom mišljenju, ‘’u društvu najrazvijenijih zemalja svijeta prepoznatih po najvišim standardima života, vladavini prava i ljudskih prava’’ . I Darko Pajović, lider Pozitivne, sa zadovoljstvom je konstatovao da je pozivnicom ‘’trasiran put stabilnosti i sigurnosti’’, dodajući da nas posle ove ‘’euforije čeka mnogo posla’’.
Riječi zahvalnosti, kako je i red, upućene su Stoltenbergu, prvom čovjeku NATO-a, potpredsjedniku SAD Bajdenu i drugim evropskim zvaničnicima, uključujući i ove iz regiona, koji su dali sve od sebe da se Crna Gora za svoje ‘’velike uspjehe ostvarene u vladavini prava, borbi protiv kriminala i korupcije’’ nagradi slanjem pozivnice. Mi nijesmo velika zemlja, s moćnim oružnim snagama, ali, kako reče jedan strani diplomata, imamo ‘’velike političare’’. Cijeni se i naša spremnost da učestvujemo u ‘’mirovnim misijama’’ NATO-a iako još nijesmo postali članica. Državni mediji su priča za sebe- novinari i voditelji dali su sve od sebe da oduševljenje državnog vrha podijele s građanima. Zaustavljali su građane po ulicama, pitali ih šta misle o dobijanju pozivnice i prenosili njihove odgovore kako su presrećni, te da ni sami ne znaju kakvi nas sve berićeti očekuju ulaskom u NATO. Oduševljenje koje je dobijanjem pozivnice zavladalo među suverenistima podsjeća na euforiju crnogorskih separatista, zelenaša, koji su uz pomoć italijanskih fašista 12. jula 1941. proglasili ‘’slobodnu i nezavisnu kraljevinu Crnu Goru’’. ‘’Crnogorski narod je’’, čitamo u ‘’Glasu Crnogorca’’ (13. jul 1941), ‘’danas doživio dan, koji će ostati nezaboravan, a možda i najznačajniji u njegovoj nacionalnoj istoriji’’. ‘’Cetinje, istorijska prijestoljnica crnogorske države, ustala je danas, zorom, uz zvonjavu zvona. Zastave su se vile na svim kućama i nadleštvima....Narod se okupio oko pozorišta, stare zgrade u kojoj je zasijedao Sabor, ozarena lica isčekivao početak svečanosti’’. Zna se kakav je bio odgovor slobodarskog Cetinja i one njegoševske Crne Gore na ovo ‘’proglašenje slobodne i nezavisne kraljevine Crne Gore’’ - 13. jula izbio je opštenarodni ustanak protiv Musolinijevih fašista i njihovih domaćih slugu crnogorskih zelenaša (separatista.)
P. S. Šta dočeka, Crna Goro, da se ponosiš i hvališ ropstvom protiv kojeg si se vazda borila u svojoj herojskoj istoriji, i da trpiš režim odavno odvojen od naroda, a evo sad i od Rusije?
Piše: Borivoje Ćetković