Piše: Nikola Ninković
Svi smo svjedoci problema zagađenja Pljevalja, kao jednog od najzagađenijih gradova na Balkanu, dok su stanovnici tog grada samo statisti u tom lošem filmu, koji nemaju pravo na glas, niti na ono što ih zakonski sleduje, jer je reditelj taj koji će odlučiti o njihovim rolama.
U planskim i strateškim dokumentima Vlade Crne Gore, na svim javnim raspravama, okruglim stolovima i u izjavama koje slušamo se neprestano potencira kako su individualna ložišta (kojih ima oko 5.000) i kotlarnice najveći izvor zagađenja u Pljevljima. I dok reditelj režira čistu i nevinu rolu za Termoelektranu, stvarnost je sasvim drugačija. Godišnje se u Rudniku uglja prosječno iskopa oko 1 500 000 tona uglja, od čega se oko 1 300 000 tona uglja sagori u Termoelektrani dok se svega oko 100 000 tona sagori u tim, za sve krivim, individualnim ložištima i kotlarnicama. Da li Vam ove brojke sada govore nešto? Individualna ložišta i kotlarnice, kao i površinski kopovi Rudnika uglja i rudnikova deponija “Jagnjilo” jesu značajan izvor zagađenja ali ove brojke jasno govore ko je u stvari najveći krivac za zagađen vazduh u Pljevljima.
A onda, kao kulminacija na scenu opet stupa jedan dokazano dobar i ključan epizodista, koji treba da se nađe kao pomoć onim koji igraju glavne uloge. Nadaleko poznat i čuven glumac, pardon projekat toplifikacije. Mogli bi ga nazvati i doajenom pljevaljskog glumišta, jer traje evo više od 30 godina. Znate uostalom svi da je Termoelektrana počela sa radom davne 1982.godine. Prilikom njene izgradnje ostavljena je mogućnost priključka za daljinsko grijanje. I ostavljeno je tako, evo 30 godina. A u međuvremenu, od te 1982.godine do 2012.godine Termoelektrana je sagorela 36.783.000 tona uglja. Mogli bismo to, ne tako teško, prevesti i u novac, dakle profit države Crne Gore, Elektroprivrede kao i opštine Pljevlja. Dakle, od toliko potrošenih miliona tona uglja i sa time povezanog ostvarenog profita, nije bilo dobre volje, zdravog razuma niti jasne logike, da bi se mogao dio tog profita uložiti u taj projekat toplifikacije, po njima jedinog spasonosnog rešenja, alarmantne situacije u Pljevljima. Nije se moglo, evo 30 godina, sve dok na scenu nije stupio dio priče o gradnji novog bloka Termoelektrane. A onda sve postaje moguće i ostvarivo, kao i uvijek kada je nešto potrebno uraditi za interese pojedinaca i neke korporacije. Prezentovano kao rešenje koje će promjeniti život Pljevljacima. A stvarnost je i ovoga puta, sasvim drugačija.
Projekat toplifikacije nije nešto što bi se uradilo preko noći, niti za par godina. To je zapravo projekat koji bi se razvijao fazno i do dvadesetak godina. Zvuči li ovo kao jedino spasonosno i prije svega brzo rešenje? Osim toga, ‘’snadbijevanje Pljevalja daljinskom toplotom iz (mogućeg) novog bloka II poslije ulaska tog bloka u Elektroenergetski sistem u 2020.godini za sada nije uzeto u obzir i nije detaljno razmotreno u Detaljnom prostornom planu izgradnje novog bloka termoelektrane. Nije, jer zavisi od više elemenata i to prije svega od, „rezultata studije opravdanosti izgradnje drugog bloka i konačne odluke investitora u Termoelekatrani Pljevlja, kao i lokalne zajednice“, na koju se gle čuda sada prebacuje teret izgradnje tog sistema. Sada reditelj daje malo veću i značajniju ulogu lokalnoj zajednici, da se ne buni uvijek, pa bi sada ona trebala sopstvenim finansijskim sredstvima „(oko 20 miliona eura, izvor Strategija razvoja energetike Crne Gore do 2030) prethodno završiti distributivni sistem za daljinsko grijanje, za veći dio grada Pljevalja (oko 70% stanovnika snabdijevano daljinskim grijanjem)’’.
Dakle, ovim je jasno da projekat toplifikacije ima ulogu da nas sve zbuni, da skrene pažnju sa glavnih aktera, da nas navede na pogrešan trag i učini kraj ovog filma što neizvjestnijim. Mamac reklo bi se. Udica. Štap i šargarepa. Njegova realizacija, sad je, jasno je, vrlo neizvjestna i zavisi od mnogo čega. Prije svega zavisi od dogovora, sada znamo koga, i dogovora ko će da plati sve to. Investitor sigurno neće. A to bismo na kraju, trebali biti mi, Vi i ja, kroz uvećan račun za struju i kroz visoke račune grijanja građana Pljevalja. Vi i ja ćemo, dakle, podmiriti i kompenzovati investicione troškove projekta toplifikacije.
Osim toga, u istom planskom dokumentu, gdje je navedeno prethodno, stoji i da bi oduzimanje toplote Termoelektrani za potrebe daljinskog grijanja Pljevalja imalo negativan uticaj na ulogu bloka II u pružanju sistemskih usluga u Elektroenergetskom sistemu. I onda se logično nameće pitanje, do kada će jedino profit biti u glavama onih koji odlučuju. Do kada će građani Pljevalja i njihovo zdravlje biti na zadnjem mjestu?
Ako ne zakonska, a onda moralna obaveza bi bila da se ovaj projekat jednom, u ovom vijeku i realizuje, pa i ako to znači gubitak snage novog bloka za oko 15MW. Gubitak snage novog bloka za čitavih 15MW od planiranih 254MW, a dobitak za zdravlje građana Pljevalja. Kada će u ovoj državi građani i njihova dobrobiti biti na prvom mjestu ili se sve svelo na interes pojedinca i korporacije ?!
Nadam se da građani Pljevalja neče čekati još 30 godina kako bi se nešto u Pljevljima na bolje i promjenilo. Ako tako bude, biće kasno ili je zapravo već kasno za mnoge stvari jer broj stanovnika se prema popisu iz 2003.godine do 2011.godine u Pljevljima smanjio za 5.020 odnosno za čitavih 14%. I nemojmo da se čudimo zašto ljudi bježe iz Pljevalja. 30 godina oni čekaju da se nešto uradi u njihovu korist. 30 godina raznih predizbornih i raznih drugih obećanja. 30 godina statiraju u filmu u kom su glavni glumci profit i struja, a rediteljska mašta neiscrpna. Mada ni scenaristi ne zaostaju, u punom kapacitetu pišu se različiti scenariji, lijepo upakovani, a papir trpi.
Trpe i Pljevljaci....
(Autor je član NVO
„’Green Home”)