Strašno je kada osjećaš nemoć. Stojiš pred mukom, koja pritišće neumoljivo i sve jače, a ne vidiš izlaz. Dao bi sve od sebe da konačno nešto promijeniš na bolje, ali ne ide. Vrtiš se u začaranom krugu nade i beznađa. Pa, dokle?
Zar su svi okolo toliko drugačiji i sposobniji da pokrenu promjene? Zar jedino mi ne možemo da izađemo iz životne magle koja traje već dvadeset i nekoliko godina?
Ovakav uvod bi u prvi mah više priličio nekoj melodrami nego priči o našoj političkoj i društvenoj realnosti. Stasala je generacija onih koji su rođeni kada je ova naša muka počela. Da li je moguće biti svršeni visokoškolac i pri kraju mastera, a ne spoznati iz života društva u kojem živiš da su doživotni gospodari stvar neke davne prošlosti? Zamislite koliko ima takve već zrele mladosti koja je nekim čudom sačuvala motivaciju za obrazovanjem i sada se osjeća frustriranom, zbunjenom i prevarenom?!
Umjesto šanse za ozbiljno radno iskustvo, imaju šansu da se ogledaju u branju voća. Ako budu imali sreće, moći će se možda kandidovati za neki poslić kod jednog od vlastima omiljenih tajkuna. U teoriji, demokratija ne koketira sa autokratijom i ne priznaje nesmjenljive režime. U evropskoj praksi, ali već odavno i u balkanskoj, održivost vlasti je u velikoj mjeri u proporcionalnoj razmjeri sa ostvarenim rezultatima u razvoju ekonomije, društva i pravne države. I ovdje staje svaka logika. Iako logika nije matematika, ipak je ona opštepriznat metod kojim se služe i eksperti i laici u analizi političkih dešavanja. Pa zašto onda u slučaju Crne Gore politička logika ne uspijeva objasniti višedecenijski unutrašnji politički status quo. Status quo se, naravno, ne odnosi na nedoslednost vladajuće politike već na njene nesmjenljive protagoniste. Logika se od Aristotela naovamo „ petlja“ u sve oblasti društvenih disciplina tj nauka, pa tako i u politologiju.
Ako je tačna polazna premisa da dobro stanje u društvu ne motiviše prosječnog birača na promjene i obratno, ostaje nam da ocijenimo ispravnost druge premise koja kaže da je stanje u crnogorskom društvu i ekonomiji loše ili bar nedopustivo loše u odnosu na mogućnosti koje kao društvo imamo. Ovu premisu će svaki visokoškolac bez ikakve pripreme lako potkrijepiti i povrditi kroz podatke o ogromnom rastu javnog duga i javne potrošnje, rastu nelikvidnosti i stečajeva u privredi, podacima o katastrofalnim i kriminalnim privatizacijama,’’ Aferi snimak’’, učestalim likvidacijama unutar kriminalnih grupa... Ima li smisla dalje nabrajati? Nažalost, ima! Jer puno je onih koje neke predrasude tjeraju na zanemarivanje ili relativizaciju druge premise. Te predrasude su lokalističkog tipa i predstavljaju važan frustrirajući faktor u razumijevanju crnogorske građanske političke svijesti. One se najviše ogledaju u gotovo mentalitetskoj potrebi da se u politici slijedi Gospodar i da je od želje da nam bude bolje jedino snažniji strah da ne bude gore. Ako je, a jeste ovako već više od dvije decenije, onda se i ne može govoriti o građanskoj političkoj svijesti.
I tu smo pred trećom premisom koja kaže da je građanska politička svijest u crnogorskom društvu zamagljena „mrenom“ plemenskog arhaizma i nepotizma bez presedana u široj regiji. Priznajem da ovakva formulacija treće premise može biti i ozbiljan izazov za analizu i argumentaciju faktora koji predstavljaju posebnost ili karakteristične lokalizme crnogorske političke svijesti. Neke posebnosti se mogu prepoznati i u činjenici da se neki elementi građanske svijesti i civilnog društva, kao NVO sektor, mogu u određenoj mjeri i razvijati, a da pritom politička svijest ostaje arhaična. Dodajmo četvrtu premisu prema kojoj postoji nekakav strah independista od bivših unionista. Namjerno stoji „bivših“, jer iako ova premisa ne može biti osporena valja naglasiti da njeno izvorište nije u sadašnjoj realnosti već u njenoj novoj formi u obliku iracionalne predrasude. Ovu predrasudu Gospodar i režim vješto podgrijavaju prema potrebi.
I na kraju peta premisa kaže da fer i pravedni izbori bez pritisaka i manipulacija režima još uvijek nisu mogući.
Poslije svih pomenutih premisa, a moglo bi ih biti još, ostaje nam da se potrudimo da izvedemo zaključak o mogućnosti skorih promjena političke vlasti. Dakle, pokušali smo logičkim metodom doći do spoznaje o samoj mogućnosti promjena bez relevantne analize o njihovoj potrebi. Strahujem da u našem slučaju politička logika ima ozbiljan problem, tj.nije moguće izvesti zaključak o realnoj mogućnosti promjena koji ne bi bio u kontradiktornosti s jednom ili više premisa. Najispravniji je sledeći: crnogorsko društvo se nalazi u stanju teških podjela i ekonomskog pada, a izlaz iz takvog stanja nije moguć bez poštenih i fer izbora koji, međutim, nisu sprovodljivi u uslovima koje organizuju režim i Gospodar. Otuda je i osjećaj nemoći u glavama mnogih koji razumiju postulate građanske političke svijesti. Otuda i finalna konkluzija: u neregularnim uslovima bez ikakve garancije za funkcionisanje pravne države, građanski, ulični i svaki drugi mirni protesti ostaju jedini metod koji nudi šansu za promjene. Društvo bez ozbiljnog unutrašnjeg potencijala za promjene nema izgleda da se približi Poperovom otvorenom društvu, pa tako odbacivanje svih kolektivnih (nametnutih) predrasuda i arhaizama ostaje nezaobilazan put ka razvoju građanske svijesti u Crnoj Gori.
Piše: mr Milovan Baždar