Za razliku od mnogih kultura koje su priče o duhovima podigli do nivoa mitološkog, naša se prema ovoj vrsti „narodnog vjerovanja“ odnijela kao prema kugi... ne postoje ozvaničene riznice, a ni karoške mape (posebne bilježnice koje su vodili duhozborci) koje bi u nekoj formi muzejskog eksponata svjedočile o dobu kada se u onostrano vjerovalo više nego u motorna vozila. A tako je, da ćemo pravo, bilo sve doskora...
Naše familije su ranije njegovale kult „razgovora sa mrtvima“... i nisu bili rijetki oni što su tvrdili da su „određeni duhovi nastanjivali porodična ognjišta i po dugih trista godina“. Obično bi se radilo o nepriznatoj smrti poslednjeg u lozi, ili čak o duši umrlog djeteta (nekrštenog) koje bi se vratilo da proganja braću i sestre. Takve stvorove je narod zvao navima. U Crnoj Gori se nekad vodilo računa da oni vični dušesricanju svoja zapažanja ostave na papiru – kako bi ostatak svijeta umio da prepozna boju načina kojom duhovi žive (jer, nije zgoreg pomenuti da se i oni, poput ljudi, razlikuju upravo po smjeru sopstvene ćudi). Međutim, domaće karoške mape nisu samo pružale informacije o zlim (nemrtvim) bićima, već su upućivale i na postojanje onih koja su tu da očuvaju jedinstvo i slogu u domu - „da zaustave truljenje drvenih osnova kuće i spriječe nevjeru da ikad pokuca na vrata“. I tu spadamo u onu civilizacijsku šačicu plemena koja su duhove poštovala skoro kao i žive. Ostaje tajna zašto su komunisti spalili sve mape na koje su naišli; a još je veća ona koja glasi – a šta je sa spisima koji su skriveni? Na Cetinju i u Nikšiću su nekad postojali i posebno „obučeni“ pojedinci – spremni da za „slano meso i tavalj rakije“ očiste dom ili zaposjednutog od prisustva loše maće (često preobražene u liku đina – zlog demona). Nekad se bez takvih „osobenjaka“ nije mogao zamisliti život u ovdašnjim selima – pomagali su stanovništvu da zauzdaju one što izlaze iz grobova i ujedaju gole noge i stomake - gladni vrelog mesa. Nije stvar od legende već od suve činjenice da su Karošane poštovali skoro kao načelnike žandarmerija... što oni, u jednoj ruci, i bijahu... Samo, umjesto lopova, krotiše nave i đine. Za neposlušne i podivljale duhove su pripremali posebne tvari sačinjene od nekakvih trava, tri lista biturana i posebne soli. Za tu so se tvrdilo da je sakupljena nakon bitke na Kosovu... kada je slana prekrila palu vojsku i prigrlila junake da ih majke i ljube prepoznaju. A i čuveni bituran je morao biti sakupljen na humkama pravoslavnim, gdje se uz molitvu i pokornost kidalo samo onoliko listova koliko je potrebno za čin očišćenja... stabljika se ostavljala da i dalje blagoraste, radi neke druge naopake nevolje. Karošani su, naravno, krili svoja znanja i vještine... kao i to šta bi radili sa atvom (uhvaćenim duhom), ali su bili radi da pred odlazak iz sopstvenog vrtnog žitija, mapu ustupe onom ko je spreman da preuzme zadatak lova na duhove. Vrijedno je znati, a i sačuvati to saznanje da su naši „duhozborci“ bili čuveni na Starom kontinentu – umjeli su da se izbore sa najstravičnijim „opsadama“ aveti, kao i da stameno stupe u podivljale grobnice. Njihova spremišta (boce) pune atvi su isijavale pomrčinom i zlim katranom – a opet bi ih držali okačene o pojas, kao kakve đinđuve. Da li iko više pamti Karošanina Stefana – što je špansku vojnu lađu očistio od prisustva čudne sile skrojene od nemrtvih maća? Bješe to, ničija drugo do lađa čuvenog Fransiska de Oreljana... koji će kasnije biti upamćen kao čovjek koji je otkrio rijeku Amazon. Umro je 1546., ali je pred smrt zamolio Stefana da uhvati njegovu dušu (ako bude podivljala) i pokaže joj put ka nebesima. Karošanin je proveo devet dana šćućuren uz svjež grob... niko ne zna šta je tamo činio, ali kažu da je sa sobom ponio bocu punu atve.
Nego, uz svu ovu priču, malo se udaljih od onog što sam htio da vam kažem... Stare kuće, ambari, a ponegdje i skromne štale su u uglu uvijek držale fenjer koji se nije palio. Takav običaj se preselio sve do u kasni dvadeseti vijek... Možda ne znate, ili vas nisu naučili, ali ne valja ih koristiti ili iz uzglavlja pomjerati. Kažu da je to poslednje veliko oružje koji su Karošani ostavili potomstvu. Kad god bi demon (zli duh) zagrebao po podu ili vratima, fenjer bi zacvrčao i raspalio oganj na čas (čuo bi se prasak nalik petardi). Niko u kući ne bi trebalo da se plaši ili uznemirava, jer tada atva biva usisana međ staklene zidove vatronosnog suda...
Još kažu, da ako lice okreneš put tog fenjera u noći kada opačina traga za nevinima, uždiće se sjaj koji će ti obasjati svu količinu straha koju nosiš na plećima. One sjene koje su iza tebe, nek tamo i ostanu... ne smiješ im se okrenuti, već stupi korak naprijed ka žeravici. Okreni pogled ka svjetlosti, nek tmina sklizne s leđa... sve dok hodaš ka fenjerima, sjeni ti ne mogu ništa. Samo gazi naprijed, bez osvrtanja...
Na uspomenu tri velika fenjera što su čuvala stari put od Nikšića ka planinama punih dvjesta godina... neka budala ih je polomila i otvorila pute povampirenim atvama.
(Autor je književnik)
Piše: Milisav S. Popović
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.