Brojni zapisi govore da su vasojevićke planine, ispresijecane bistrim vodotocima, stvorene za uživanje i da pred njihovom ljepotom zastaje dah svakom ko nogom zakorači na prostranstva koja se nižu oko gorostasnih Komova. To je još prije pet decenija zapazio i Slobo Bakić, čuvajući kao dijete stoku na padinama planine Gradišnjica, kroz koju protiče istoimena rijeka za koju mještani kažu da je netaknuti biser iznikao iz tajanstvenih dubina i zlatnih šuma u kojima stanuje carstvo tišine i visine. Slušao je Slobo šezdesetih godina dok je, kao bosonogo čobanče, napasao stada, kako djevojke uz frulu pastira pjevaju: „Gradišnjicom rijeka teče / ja te sanjam svako veče”. Kasnije su ovi stihovi narodnog pjevača, produbljivali njegov žal za zavičajem dok je za knjigom odlazio u veće sredine. Ti zavičajni stihovi mu nijesu dali mira ni nakon što je završio pravni fakultet i postao sudija u Kruševcu. Opominjali su ga i vraćali u selo Zabrđe, gdje je prvi put udahnuo vazduh i počeo da dijeli sudbinu svojih rođaka i komšija koji su svim svojim bićem bili vezani za planinu Gradišnjicu na kojoj su boravili tokom ljeta sa brojnim stadima. Tako je Slobo svaki slobodni trenutak koristio da posjeti katun svojih predaka, razmišljajući kako da se oduži zavičaju i da doprinos da se, kroz neke moderne izazove, produži životno trajanje na prostorima Gradišnjice, do koje se iz pravca Andrijevice dolazi asfaltnim putem u dužini od desetak kilometara. U svemu tome podržavali su ga njegovi najbliži, ali i brojni prijatelji uz čiju je pomoć na svojoj djedovini u Gradišnjici napravio vještačko jezero, restoran „Čardak”, mali etno-muzej i nekoliko drugih sadržaja koji su minulih mjeseci okupljali brojne zaljubljenike u netaknutu prirodu. Ističe da je to uradio sa srca, ne radi bilo kakve materijalne koristi, nego radi oživljavanja Gradišnjice koja, kako navodi, snaži duh i odvodi u blažena stanja.
– Kao dijete cijelo ljeto sam sa babom provodio na Gradišnjici. Tu smo napasali stoku, brali pečurke i borovnice i divili se čudesnoj ljepoti rječice koja ovaj čitav krajolik čini božanstvenim. Tu sam sa posebnim pažnjom gledao kamione šumskog preduzeća kako odvoze balvane iz ovih šuma, maštajući da i ja jednog dana postanem vozač teretnih vozila. Međutim, život me je odveo na drugu stranu. Završio sm pravni fakultet i već trideset godina radim kao sudija u Kruševcu. U međuvremenu u mojoj porodice se odigrao jedan tragičan događaj kad su moja majka i strina stradale od udara groma dok su čuvale ovce na obroncima Gradišnjice. Nakon toga, duboko potresen, nekoliko godina nijesam imao snage da ponovo dođem na tu planinu, ali se kasnije kod mene javila želja da joj se vratim i da na imanju svojih predaka sagradim vikendicu, a nakon toga i jedno malo privlačno turističko izletište – navodi Bakić.
Ističe da je to nametalo dosta napora, s obzirom da nije imao puno slobodnog vremena na raspolaganju i da posao sudije kojim se bavi iziskuje brojna odricanja. Naglašava da je, ipak, sve teklo spontano i da se cijelo vrijeme trudio da napravi nešto što bi na pravi način odslikavalo tradicionalne vrijednosti čitavog kraja. Navodi da je sve sadržaje vezao za rijeku Gradišnjicu koja prolazi preko imanja njegovih predaka, ubijeđen u tvrdnje da je sreća tamo gdje izvire voda.
– Ovdje je priroda dala ljepotu svemu. Tu je, i kad je najveća hladnoća, sve tako toplo, od ljudi i njihovog gostoprimstva do prekrasnih gora, proplanaka i vrhova. Svaki detalj ima svoj pečat i trag. Zato sam se, uz veliku pomoć rodbine i mojih prijatelja, potrudio da ničim ne narušim prirodni ambijent. Na svega nekoliko metara od rijeke napravili smo jezero koje obiluje ribom. Tu su i čamci sa kojima se krstari po jezeru, dok je na njegovim obalama stacioniran restoran „Čardak”, u kom se služe tradicionalna jela iz ovih krajeva. Posebnu atrakciju predstavlja mali etno-muzej, koji krase stvari koje su se minulih vjekova koristile u našim domaćinstvima. Piće se hladi prirodnim putem uz pomoć vode koju smo drvenim koritima doveli sa obližnjeg izvora. Ambijent upotpunjavaju i domaće životinje koje se u krugu izletišta slobodno kreću, kao i fijaker koji stoji na usluzi svima koji dođu – ističe Bakić, dodajući da se posebno potrudio da osmisli sadržaje koji će zadovoljiti ukuse i potrebe najmlađe populacije.
Navodi Slobo da ovo izletište nije samo njegovo, već svih dobrih ljudi ovoga svijeta i da želi da se svi koji dođu osjećaju kao kod svoje kuće.
– Moji prijatelji su ugradili dio sebe ovdje pomažući mi da sve ovo osmislimo i napravimo. Oni su i danas uz mene. Tu je i moja familija. Supruga se trudi da sve bude pod kontrolom, jer ja nekad, uz dobru čašicu i dobro društvo, znam da sa „Čardakom” zalutam u svijet snova, u svijet između rijeke i zvijezda. Sve to govori da ovdje vlada jedna porodična atmosfera i da su naša vrata široko otvorena za sve dobronamjerne i iskrene ljude, onako kao je i moja Gradišnjica vjekovima bila otvorena za goste, putnike namjernike, vrijedne domaćine i branitelje slobode, ponosa, časti i ljudskog dostaojanstva – zaključio je Bakić. D. Jovović
Goste dočekuje uz zvuke frule
Bakić ističe da je kao dijete u Gradišnjici naučio da svira frulu i da se ni dan-danas ne odvaja od nje. Ističe da sa frulom dočekuje i ispraća goste, nadajući se da će zvuci ovog drevnog instrumenta još dugo parati nebo iznad potkomovskih planina.
– Sa frulom drugujem od malena. Kao i mnogi moji vršnjaci naučio sam da sviram na ovom instrumentu dok sam čuvao stada ovdje u Gradišnjici. U želji da se sačuvaju tradicionalni običaji i narodni folklor ovoga kraja, ja često goste i prijatelje dočekujem i ispraćam, upravo, uz zvuke frule. Znam da zasviram i na harmonici, ali i da zaguslam. Sve to me ispunjava i vraća u prošlost kad se živjelo oskudnije, ali i srećnije, jer su ljudi, za razliku od današnjih vremena, narodski rečeno, jednom dušom disali – ističe Bakić.