Knjiga ,,Osmi patuljak” Nebojše Jevrića (ilustrovao Mihail Kulačić – Princip Pres, Beograd 2017), iako sa odrednicom ,,bajke”, zapravo je roman – dječiji, ukoliko odolimo zamci iz retorte žanrovskog čistunca, mišljenja je Žarko Zolotić ističući da je u pitanju ,,jedna od knjiga koje bude ljubomoru što ih nismo napisali mi!”.
,,Zagonetnim meandrima duše bez obalâ, petnaestak njih (tuđih i vlastitih) – za razliku od bigotnih strategija srpske postmoderne, iz tekućeg ,,doba praznine”, koje kruže oko žednog nukleusa Ničeg i fermentira u bigotno vino Ničeg – fascinira vinom Obilja. Ukrcati se na ovu lađu znači priskrbiti sebi putovanje tišinom eonâ i trenutak kad po nebu Beograda istodobno lete Ukrotitelj Paukova, avioni, ribe s Lima, projektili i vatrena jaja; tako, sadržinski, dva naličja svijeta prepliću se srećno i sustiču u obrise iste grimase: ishodišnu tačku i ključ Jevrićeve ,,poetike zla”, čiji je on legitimni sin i lučonoša”, piše Zolotić.
I ovlašan uvid, smatra on, u zamašan prozni opus našeg autora pokazaće kako formalnu tako svaku drugu koherentnost.
,,Fantastičke rane priče, potom romani s tematikom urbane margine (urbanih paklovâ), oblikuju se u razuđen epski prosede; a jednako i Jevrićev novinarski rad, čiji dnevnik-bestijarijum izvan sumnje predstavlja vrh (čitaj: svjetske) ratne reportaže. Kao što je primijećeno, kroz njega su propjevale muve što prhnu iz usta mrtvaca, mozak koji curi, posrnuli, nišči, kljasti, jaroliki/ja-joliki/i/čovjekoliki, princezice/i/vukodlačice, do te mjere plastično stvarni da se doimaju kao čiste izmišljotine! Ako se ne varam, u trvenju žurnalističkih i mjerilâ strogo literarnih – opasnost u kojoj tekst otrpi izvjesnu nebrigu – nehotično izvarniči kurzschluss ili bljesne patos, patos zgroženosti, u kojim se ne dâ utvrditi crta stroge demarkacije: paradigma, zamajac i osa Jevrićevog univerzuma, toliko očiti da je na njih skoro i izlišno ukazivati. Ili je pak u pitanju posjed, najličniji, terra incognita osvojena perom i mastilom, koja (kao bijele mrlje, Grenland na globusu) čeka svoje teorijsko ime? – a što bi, međutim, zahtijevalo posebnu studiju”, bilježi Žarko Zolotić.
Od pojave ,,Crnog kofera” iz osamdesetih (prevratničkog u glosaru ,,Mlade Srpske Proze”) pa do ,,Patuljka”, bajka–antibajka provlači se kao piščev narativni kredo.
,,I upravo ovi naslovi na jezičku stilskog i svakoga drugog tasa prave ravnotežu, te elipsu zaokružuju: ako tamo ne može bez filinga bajke, ni ovamo ne može bez ,,krvi koja pjeva”, tamo Užas i ovamo Užas, valjda samo zato da bi (anamneza koja nakon H. L. Borhesa zvuči kao eksces opšteg mjesta) u prisjenku mirnodopskog bestijarijuma i Nebojša Jevrić ocrtao svoj vlastiti lik. ,,Radujte se, radujte, vojnici!” – čime da se, u zemlji bez nade, zamajava mir (gori nego rat, naravski)? Nešto mislim: kao da je usud uzeo na nišan dječaka, jednog/malog/sijêdog/dječaka koji i ne umije ništa izuzev da svežnju palimpsestâ, palimpsestâ mraka/i/očaja, pridodaje nove”, piše on. I nastavlja:
,,Tata, ti si lud! Iz fokusa američke poratne publike, i Sarojan (Vilijem Sarojan, jer on mi se, makar bezrazložno, nudi za reper) bješe protjeran, recepcijski gurnut ispod nule. Obrnuta proporcionalnost između Slobode/Časti/Otadžbine i kohorte njinih zatočnikâ, u režiji gđe Ironije, obistinjuje se i u ovom književnom ,,slučaju”: ako sile iz velikih slova, sred jeftinog čaršijskog buvljaka, i imaju tržišnu cijenu – kao što je zacijelo nemaju: doista koliku? U vilinskom carstvu postmoderne, mrijestilištu niskih ispod zvijezda gdje u dugom redu džedži poletarac i mlađani europejski šaran, malaksava bitka za prestižno mjesto jednoga od sedam patuljaka; tamo će se – zavisno od konstelacije planetâ iliti od miga korifejâ, što mu valjda dođe isto – kao na ruletu, srpskom, promjenjivi sastav mijenjati. No za osmog među njima uvijek će biti rezervisan ležaj iz retorte što pripada tavnom šarmu Nebojše Jevrića”, zaključuje Zolotić.
A.Ć.