- Piše: dr Radomir Prelević

Biografija Arsa Nikina koju je zapisao Marko Bojov Rašović završava se opisom viteške pogibije Arsa i njegovih drugova:
– Dođi na predaju, Arso, životu ti ništa neće biti – pozivao ga je starešina austrijskih žandarma.
– Neću više živ dolaziti u vaše ruke, jer sam dobro upoznao vaše čojstvo i junaštvo – odgovori Arso i baci poslednju bombu.
„Kad se razdani i osvanu dan 18. aprila, neprijatelji videći da iz kuće odgovara samo jedna puška, privuku se bliže kući i zapale je, ali je Arso dva puta uspio da ugasi vatru. Kad starešina žandarma vidi da ni to ne pomaže, naredi da se prikupi cijelo selo, navale uz kuću slamu i sijeno i tako je zapale. Ubrzo posle uturene vatre do nebesa podiže se crni stub dima, a malo zatim kuljnu bijeli plamen. Vatra se užasnom brzinom širila i kuću zahvatila. Arso se sklanjao ispred vatre i strašne smrti, koja je svom strahotom hitala da ga proguta, braneći se pri tom do poslednjeg trenutka.
Kad plamen zahvati cijelu kuću, i kad se približi strašni poslednji čas da se u živoj vatri mre ili kidiše na uperene cijevi, Arso se prekrsti i pomoli Bogu, napuni pušku, otvori vrata, pa sa puškom na rukama, juriša na desetine na njega uperenih cijevi. No u tom strašnom času, kada je istrčao napolje i u smrt hitao, prisjeti se da u džepu ima jedan dio dnevnika, gdje bi neprijatelji našli dovoljno uzoraka da unište još nekoliko domova u kojima se on sklanjao; iz džepa je izvadio dnevnik, okrenuo se i bacio ga u vatru. Eto, takav je bio njegov viteški karakter. Pošto vidje da dnevnik pade u vatru, munjevito se okrenu, uperi svoju pušku na one koji su ga u zasjedi čekali, ali puška ne prihvati. Neprijateljske puške zapucaše, Arso smrtno pogođen i kuršumima izrešetan pade, držeći pušku čvrsto u rukama.
Baš u tom trenutku i kuća se sa velikim grohotom i lomnjavom sruši, a iz kuće podiže se gusti crni dim pravo gore u nebesa kao sa pravednih žrtava. Neprijatelji su još sa strahom gledali i oprezno se primicali pepelu palih junaka, i pušci koju su držale mrtve ruke, čekajući svakog trenutka kada će ponova iz pepela i mrtvih ruku planuti. Ali bilo je sve svršeno. Arso sa drugovima pao je viteški na dogled svoje porodice te im tako ostavio doživotnu tužnu, ali junačku uspomenu. Neka je njemu i njegovim drugovima laka crna zemlja i vječan pomen!“, završava biografiju Arsa Nikina Marko Bojov Rašović.
Ovaj Rašovićev tekst u „Ratniku” bio je povod za oštru reakciju pojedinih Oraovaca, iz čega se izrodila i polemika koja je vođena na stranicama podgoričkog nedjeljnog lista „Zeta”. U polemiku se na strani Rašovića uključuje i maloljetni Arsov sin Milutin, koji u broju 34. od 21. avgusta 1932. godine odgovara na jedno reagovanje i najavljuje za naredni broj odgovor na reagovanje drugog Oraovca. Milutin Arsov, između ostalog, tamo piše:
„U ‘Zeti’ od 31. jula br. 31. izašla je izjava (izostavljeno ime) u kojoj na nepošten način napada mog oca pok. Arsa Milića za vrijeme komitovinja; te kako p. pukovnik g. Rašović prema njegovoj izjavi, neće više odgovarati na brbljanje i klevetanje (izostavljeno ime) i njegove okoline, radi toga kao sin pok. Milića, a u odbrani časti moga oca, nalazim se uzbuđen odgovarati (izostavljeno ime), te Vas molim, da u narednom broju Vašeg lista na odgovarajućem mjestu shodno čl. 26 i 27 Zakona o štampi oštampati sledeće: 1) Istina je, da je majka moga oca šćer Petra, rođenog brata Božine Radovanova Petrovića, te prema tome i Božina je đed moga oca; 2) Laž je i životinjizam tvrdnja (izostavljeno ime) da se moj otac nije borio protivu Austrijanaca. Ja znam da je jednom prilikom poveo borbu 1917. g sa njima na Velikoj Radeći, a o drugima će drugi progovoriti; 3) Kleveta je i neistina, da pok. Arso sa drugovima nije štitio nezaštićene, nego ih je štitio, a neprijatelju prijetio i austrijske ljude uz pomoć svojih drugova hvatao i držao u taocima i sa tim ubijali špijunažu. Sve je ovo rađeno u dogovoru sa vidnim Kučima, koji nijesu bili internirani; 4) Nije priča, već lajanje da se moj otac nije borio protivu ugnjetača svoga roda, kada se zna đe je i kako život izgubio; 5) Istina je, da su mu izvjesni Oraovci stvarali mrežu, da ga izdadnu neprijatelju Srpstva; 6) Istina je da su ga ‘Brankovići’ neprijatelju izdali, jer imam za to dokumenat u rukama; 7) Istina je, da mu je rođak – stric umro u internaciji; 8) Najbolji je dokaz, da je bilo ‘Brankovića’ i izroda u Orahovu, što su izvjesni sa puškama o ramenu – sa časništvom austr. opštine pratili iste prilikom ostupanja, dokle su ih sastavili sa Ubalskom postajom; 9) Istina je, da je bilo Oraovaca koji su učestovali u borbi protivu moga oca sa Austrijancima, pa kako će se takvi nazvati već izrodima i ‘Brankovićima’; 10) Pričali su mi pošteni ljudi, da je u borbi kada je moj otac poginuo, palo oko 15 mrtvih i ranjenih, a da su se ranjeni liječili kradom od mještana, ali vjerovatno da o tome bolje znaju oni koji su sa Austrijancima, sarađivali protiv srpskih ideja. No to ni najmanje neće umanjiti slavu moga oca, pa i ako baš niko nije poginuo i ranio se.”
NASTAVIĆE SE