- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Pošto je zajednička država jugoslovenskih naroda ipak formirana, mada na nezakonit način – kako su se uporno trudili da dokažu hrvatski autori – prvak Srba iz Hrvatske postao je veoma uticajan i moćan. Odmah je izabran za ministra unutrašnjih poslova prve jugoslovenske vlade i to na insistiranje dr Josipa Smodlake, koji ga je smatrao najboljim poznavaocem političkih prilika na teritoriji cijele, novostvorene države i čovjekom koji uživa povjerenje svih djelova naroda. Pribićević je, koliko prema mišljenju Smodlake toliko i Milana Banića, autora brošure „Raspeti na raskršću”, zaista bio najpozvaniji da gradi most između Srbije i Hrvatske, ali se pokazao nedorastao tom zadatku. Umjesto da uspostavlja srdačne i prijateljske odnose na liniji Beograd–Zagreb i da sugeriše politiku obazrivog postupanja prema u ratu pobijeđenim Hrvatima, radio je suprotno. Beogradski političari su, naglašavao je Banić, načinili veliku grešku kada su se poveli za Pribićevićem gledajući u njemu „eksperta” za Hrvatsku. Kao „najveći neprijatelj naroda hrvatskoga”, kako ga je apostrofirao dr Rudolf Horvat, koji „nikako ne može da zataji svoju mržnju prema Hrvatskoj”, što je, samo nekoliko godina poslije formiranja Kraljevine SHS konstatovao Josip Smodlaka, Pribićević se, navodno, na najbezobzirniji način obračunavao sa Hrvatima, ponižavajući ih i zlostavljajući svim raspoloživim sredstvima. On je „prosti nasilnik turskog tipa”, „on je krvoločan”, „on je zločinac” – atributi su kojima ga je iz zatvora opisivao 1919. godine zatočeni Stjepan Radić. „Čim je došao na vlast u Beogradu, poveo je politiku koja je bila sve protivno od onoga što smo od njega očekivali”, pisao je kasnije Smodlaka, u nešto mirnijem tonu. „Kad smo ga Srbijancima nametnuli za ministra unutrašnjih poslova, nijesam nikako mogao da predvidim da će on u Beogradu biti toliko različit od onoga što je bio u Zagrebu”. U svojoj autobiografiji lider Hrvatske seljačke stranke je objelodanio da je Pribićević svojevremeno namjeravao da ga ukloni ubistvom zbog toga što se suprotstavljao ujedinjavanju jugoslovenskih naroda; to je potvrdio u razgovoru sa Ivanom Meštrovićem, ne samo dr Ivan Lorković već i sam vođa Srba iz Hrvatske. U Pribićevićeve „grehove” dr Mate Drinković je svrstavao ukidanje hrvatskih ustanova i oružanu intervenciju protiv seljaka koji su se 1920. godine suprotstavili žigosanju stoke, a Banić mu je prebacivao zbog uvođenja Zakona o zaštiti države kojim je ukinuta sloboda zbora i dogovora kao i sva prava čovjeka i građanina i, uopšte, zbog zavođenja „ličnog diktatorskog režima” u Hrvatskoj. Prema Drinkovićevom viđenju, Pribićević je upravo zbog Hrvata napustio Demokratsku stranku, kada je u njoj preovladala struja koja je željela sporazum i saradnju sa njima.
Pribićevićeva netrpeljivost prema Hrvatima našla je svoj vrhunski izraz, u tome se slaže većina hrvatskih autora, proglašenjem Vidovdanskog ustava, kojim je uvedeno centralističko državno uređenje. On je dobro znao, bio je ubijeđen Rudolf Horvat, da ne treba vladati centralistički u državi sastavljenoj od različitih naroda, vjera i kultura, ali je ipak insistirao na tome samo zato da bi Srbi bili u hegemonističkom odnosu prema Hrvatima (i Slovencima). Izglasavajući Ustav prostom većinom glasova, pogazio je riječ datu prije ujedinjenja, da u novoj državi neće biti majorizacije, da će se sva pitanja uređivati sporazumom. Neposredna posledica Pribićevićevog djelovanja je, dakle, to da su Hrvati u Jugoslaviji potpuno „nulificirani”. Milanu Baniću, na primjer, smetalo je naročito to što je Vidovdanskim ustavom Zagreb „degradiran”, kako on kaže, odnosno stavljen kao sjedište jedne od trideset tri novoformirane oblasti- zagrebačke, u isti red sa sjedištima ostalih oblasti ili, kako ih je Banić nazvao, „palankama”. U najkraćem, Ustavom iz 1921. godine Zagreb je bio izložen, prema ovom autoru, „nečuvenom poniženju”. Jugoslovenska politika koju je proklamovao lider Srba iz Hrvatske bila je, i za Ivana Meštrovića, samo maska iza koje je on vješto skrivao svoje prave namjere. I Josip Horvat je, takođe, registrovao da se Svetozar Pribićević nije ustručavao od primjene bilo kog sredstva ne bi li realizovao svoj državni koncept. Međutim, on je uočio, za razliku od ostalih hrvatskih političara i intelektualaca, da je srpski prvak iz Hrvatske istinski vjerovao u ideju narodnog jedinstva, pretvarajući je u dogmu, te da je na taj način postao preteča onog tipa autoritarnih državnika, pristalica etatizma, kakvi će se uskoro pokazati Musolini i Hitler. S druge strane, dr Ivan Ribar je ipak imao razumijevanje za Pribićevićevo rezonovanje po kome Hrvatskoj ne treba nikakva posebna autonomija, iako ga je takođe smatrao iz osnova pogrešnim, izvorom svih kriza kroz koje će proći zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema njegovom shvatanju, Pribićević je bio jedini političar koji je prilikom izrade Vidovdanskog ustava imao na umu, s pravom, latentnu opasnost od frankovaca, pa je odgovarajućim ustavnim odredbama nastojao da zaštiti zemlju od njihovog antidržavnog rada.
(NASTAVIĆE SE)