- Piše: dr Radomir Prelević

Vojvoda Marko Miljanov dalje piše: „...U to je došao Tomo s Popovićima i Ljakovićima; slome Turke i prićeraju do u logor. Turci iz logora gledali su začuđeno đe njini bježe od ono malo Fundinjana i Medunjana, pa su onda, ka zorni krenuli da i’ preteku i popale Fundinu. No ima riječ: ‘Bježi se do kuće, a mimo kuću nema se kud’, pa tako i ovi ne kćeše bježat, no se poklaše što se ono kaže ‘grlo za grlo’. Tu su se i žene bile oko Korune Jovanove i Borike Miljanove i drugije. Mlogi su se Turci žalili, kako su i’ žene kamenima bile. Turci su morali opet ustuknut nazad, no u to im još viša potpora s logora krenu, te opet učine juriš ka prijed, i posjekoše Muša Savova Popovića, i ponesoše mu glavu u logor. Tu su se bili, dok je prevalio dan. No Turci iskore sami sebe ‘đe da se drži šaka ljuđi onolikoj turskoj sili’, te svu silu digoše na juriš. Elez Ametov Vladnjanin, koji je mloge brdske i crnogorske glave posjeka, juriša prijed sve turske vojske, sa tri-četiri druga, ubiju Šćepa Boškova, pa počnu da mu glavu sijeku; no Tomo Petrov i Ivan Dragov istrgnutijema noževima napadoše na nji’, onda i drugi priskočiše, i sve i’ tu posjekoše. Turci, kad viđeše đe pogibe Elez s družinom, već su se uvjerili e Medunjani i Fundinjani bježat neće, i zaustaviše juriš, s kojijem bjeu krenuli. U to dođe stari Turo Đurov sa sinovima i s još desetak junaka kučkije, kojijema neću ovođen ime pominjat, no će im se naj (naći) imena u narodne pjesme. Oni kad su došli, svi su naši oživjeli ka da im je došlo tri stotine u pomoć. Našemu svakojemu činjelo se ka da je okrilatio, sigurajući se za nove juriše. No Turci ne čekaše, vrnuše se svi u logor i boj se razdvoji. Turci su se ovoga boja više stiđeli, no da su na iljade poginuli. Toga boja Borika je uzela nož od glasitog junaka Eleza Ametova s Vladana. U ovi boj i ja sam bio i ima sam tada četirinaest godina. I tako, prije sam priča što sam od drugije čuo, a od sad ću pričat’ ono što sam i gleda i sluša.”
Miljan i Borika, zajedno sa svojim sinom Markom i njegovom porodicom bili su primorani da pod starost napuste svoj Medun i da ga više nikada ne vide. Naime, 1858. godine crnogorska vlast je po mirovnom ugovoru sa Turskom predala južni dio Kuča pod tursku vlast, pa je vojvoda Marko sa svojom porodicom i roditeljima napustio Medun ne želeći da živi pod turskom okupacijom. Otišao je u Dugu i Bratonožiće, gdje je ostao sve do početka oslobodilačkog rata 1876-1878. Tu, u Dugi, umrli su njegova supruga Milosava, otac Miljan i majka Borika, svi iste 1876. godine. Tokom cijele te godine vojvoda Marko je učestvovao u bojevima sa Turcima koji su krunisani slavnom pobjedom u Bici na Fundini, koja je utrla put konačnom oslobađanju Podgorice.
Boriku je nadživio sin Marko i njegove kćeri Anđelija, Milica i Joka.
Anđelija je bila udata za Filipa Petrovića i nije imala potomstva.
Milica je bila udata za Jovana Lazovića i imala je kćer Olgu, koja će postati planetarno poznata kao Olgivana Rajt, supruga najčuvenijeg arhitekte XX vijeka Frenka Lojd Rajta. Olga je jako držala do svoga porijekla, pa je učestvovala na svečanosti otvaranja muzeja Marka Miljanova na Medunu 1871. godine. Na Medunu je sahranjena 2016. godine njena kćer Jovana Rajt, a njena unuka Iv živi u Sjedinjenim Američkim Državama.
Najbrojnije potomstvo ostalo je od najmlađe Borikine unuke Joke. Ona je bila udata za Stevana Gvozdenovića u Podgorici i imala je tri sina i četiri kćeri. Unuk njenog sina Dušana je poznati podgorički pravnik Danilo Gvozdenović, a pisac Danilo Kiš je sin njene unuke Milice, koja se udala za Eduarda Kona (kasnije Kiš) u Subotici. Pišući obimnu knjigu o Danilu Kišu, („Venac od trnja za Danila Kiša, Beograd, 2017), beogradski autor Milivoje Pavlović uspio je da se ogriješi o Boriku Miljanovu. Naime, nakon citiranja navoda iz autobiografije Danila Kiša da je direktni potomak slavnog pisca i vojvode Marka Miljanova Popovića, Pavlović je napisao:
„Marko Miljanov sin Srbina iz Crne Gore i majke Albanke. Ratoborna ‘amazonka’ zvala se Marica; godine 1858. dokusurila je okupatora koji je u nekom prethodnom okršaju ubio njenog brata, i Turčinovu glavu, zajedno sa konjem i mačem donela knjazu Danilu na dar. U to vreme, u Crnoj Gori, revolver je bio sastavni deo nošnje”.
Ta knjiga doživjela je tri izdanja, a osim toga glavni djelovi te knjige, uključujući i ovu „malignu” izmišljotinu, prenijeti su u opširnom feljtonu u listu „Politika” u ljeto 2017. godine, te smo kod tog glasila intervenisali sa odgovarajućom ispravkom, što je iz nekog razloga ignorisano. Ali, kako mu drago, ovo pominjemo samo kao primjer jedinog slučaja da se na našem jezičkom području nađe autor koji će pokušati da mijenja identitet Borike Miljanove i falsifikuje biografiju.
Svijetli primjer koji je svojim životom i radom ostavila Borika Miljanova Popović, rođena u domu Đeka Đurova Milića, Kučima i Crnoj Gori, zrači do današnjih vremena svojim antičkim duhom, dostojanstvom i etikom.
NASTAVIĆE SE