-⌄Bilo je to neđe oko ponoći“, reče Stanija. „Probudile su me.“
„Znači – nije bila sama?... S kim je bila?“
Stanija reče: „Bila je s njom jedna povisoka, u vojničkim čakširama, muškobanja s kapom do vjeđa, naramkuje, na pušku se oslanja.“
„Jesu li došle da prenoće“, upita Tamara, „ili da traže nešto za hranu? Ne dolazi se oko ponoći bez neke nevolje.“
„Htjele su da zakopaju materijal. To one zovu materijal, a u stvari knjige, sveske, pare, pare i stare novine.“
„Pretpostavljam da si ih odbila“, reče Tamara. „Zašto kod vas da zakopavaju, kad to može da bude opasno?“
Stanija reče: „Kako sam mogla da ih odbijem kad su imale povjerenje, kad je i moj brat Nikola bio okoreli komunista, te je zato i glavu dao? Pa i da nije komunista, nijesam mogla da ih odbijem po onakvoj ciči zimi kad sve puca od smrzline.“
„Znači li to da su materijal zakopale u vašoj kući?“, upita Tamara. „Možda u trapu?“
„Ni u kući, ni u trapu, nego spolja – ispod prozora.“
„Pod snijegom?“, upita Vukčić. „Zašto su ga onda donosile pod vaš prozor, kad su mogle i gdje drugo? Snijega je bilo i na groblju, i u nekoj rupi od bombardovanja.“
Stanija reče: „Trebalo je, stalo im je bilo i da se zna gdje je materijal, da ima neko ko će da kaže kad ponovo dođu naši. Sve su ono zamotale u šatorsko platno, snijeg odozgo izravnale, i onda nam Tamna kaže: Sve tri nećemo poginuti. Preživjeće barem jedna, vjerovatno baš ti, Stanija. Kad od naših koji naiđe, neko u koga stekneš povjerenje, kazaćeš mu gdje je Arhiva, i neka je nosi kud zna.
Vukčić upita: „Jesu li četnici pronašli te stvari istog dana ili kasnije?“
„Nijesu ih nikad našli“, reče Stanija, „samo je mene taj đavolji materijal dovodio do ludila.“ Prepala se moja snaha da će joj djeca nastradati, misli – bombe su, dinamit je; strepi – može to samo od sebe da pukne i sve raznese. Preklinje me: `Miči mi, Stanija, zlo od kuće, ne zaspivam svunoć od strahaâ... Onda sam noću raskopala, u džak stavila, u pećinu prenijela i sakrila toga đavola. U proljeće naiđe Milo, kazala sam mu gdje je sakriveno, te mi se makao teret s vrata.“
Đuraš Vukčić kucnu olovkom da podvuče i naglasi:
„Ti tvrdiš, dakle, da je Tamara Godačić sklonila tajni partijski materijal da neprijatelju ne padne u ruke. Je li tako?“
„Tako je, tvrdim“, reče Stanija. „Mogu i da se zakunem na to. Može i moja snaha, ako treba.“
„Ima li drug Momčilović, zvani Moko, da pruži kakvo objašnjenje, ili pitanje da postavi u vezi s ovim?“, upita Vukčić.
„Nema Moka, ispario je“, reče KumašinâŚ
**********
Promjena vremena i, s njom u vezi, tajanstveni sticaj magnetnih polja, oblaka i jona, navede Đuraša Vukčića da zatvori oči i sabere životna iskustva. To se izrazi u glasnom razmišljanju, često ponavljanom, o sebi i svojoj generaciji:
„Mi smo bili pokoljenje kojem su podjele dojadile. Vidjeli smo da iste boljke i nevolje tište bjelaše i zelenaše, pravoslavne i muslimane, Crnogorce i Šiptare, Srbe i Hrvate. Željni jedinstva, ponadali smo se da smo u komunizmu našli jezik zajednički i rješenje koje će nas izvući iz krvavljenja i iz blata. To je važilo ne samo za Keršovanija, Roćka i Cesarca, no kasnije i za mene, Vukmana, Strugara i Nikolu Popovića, za Rifata, Ramiza Sadika, Balda Mekišića, Ziju i Pindžura, i za stotine i hiljade kojih već odavno nema među živima. Jedinstvo nas je dovodilo u ekstaze od Alijagića do Voja Maslovarića i bombaša...
A kad se borba završila i pobjeda razbagašila, te smo smatrali da već stvaramo bolji svijet, nove pruge i gradove – pojavi se egoizam i rentabilitet, grabež, krađe, bezakonje povlašćenih, udariše svoje brazde i kose krstove preko toga, obnoviše stare međe i podjele. Sad nam ne ostaje ništa drugo no da plačemo nad ismijanim iluzijama i da zavidimo onima što su pali prije no su sagledali za šta su hrabro dali glave...“
Otvori oči i upita se jesu li ga čuli. Vidljivih znakova toga nema. Svak je potonuo u svoje misli. Strpljivo čekaju u tišini, blagi i ćutljivi, bez imalo nestrpljenja, dok on nagnut nad spisima pokušava da nekako sredi u mislima iznadodavanu zgradu događanja iz prošlosti, koja kao da se, preobličena, promjenljiva, širi, premješta, naziđuje, naduvena težnjom da, drukčija, nađe mjesto na livadi budućnosti. „Nek čekaju“, reče u sebi. „Mora da se čeka i kod zubara, i na šalterima putničke blagajne, kod poreznika, pogrebnika, carinika, svuda gdje je vladajuća klasa razmjestila svoje organe i organčiće.“âŚ
KRAJ