- Piše: Milutin Mićović

Ako milovanje jednima donosi rast i društveni ugled, a drugima samo tavorenje na društvenoj margini, onda u takvom milovanju ima neka velika nepravda i zloupotreba.

Ako milovanje jednome donosi očitu korist, a drugome očitu štetu, onda je takvo milovanje sve drugo, samo ne milovanje. A mnogi su se prosto na to navukli, jer ih je privuklo izgledom! Dok još ništa nijesu znali o životu. Nego im milovanje otvorenih, jagnjećih očiju bilo sve.

Otkad se otkrilo da milovanje jednog visoko podiže, druge upropaštava – sve je postalo nepodnošljivo u Crnoj Gori. Na pragu smo da svi jedni u druge izgubimo svako povjerenje. Osnovano je već posumnjati da svaka ljubaznost, svaka najava i namjera milovanja može biti uvod u neku propast.

Eto, došlo je vrijeme, da na milovanje, koje je u Crnoj Gori bilo najsigurnije zanimanje, pada teška sjenka. Ono je već postalo sasvim sumnjiva rabota. Ne sumnjiva rabota nego i kriminalna radnja. Mnogi su već uzeli glavu u šake. Zamislili se kao da nikad nijesu prije. Kako da se pod tako nečim nevinim mogu sakriti podvale i slomivrati – ljudima i državi? Može li spolja biti milovanje, a unutra trovanje, i propadanje? Može li neko nekoga da izmiluje i iscijedi kao limun, a onda da ga odbaci psima i hijenama? I može li iscijeđeni i odbačeni još misliti da ga ovaj miluje, a onome to više ne pada na pamet, jer je zauzet prekookeanskim milovanjima?

Ništa nije kako jeste. Sve jeste da nije. Ko ne vidi stvari i sa druge strane, ne vidi ni sa ove. Oči ne pomažu da se ovo razumije. Oči ne vide da se Crna Gora rušila iznutra. Milovanje je bilo priča, a unutrašnje razaranje djelo. To su vidjeli koji su vidjeli umom. A oči ostavljali „za proste potrebe“. Milovanje je bilo, uz veliku i nadahnutu priču, zamazivanje očiju i uništavanje srca i uma. Sad se zaludno pitati kako su se toliki milovatelji uhvatili na takve obmane. Kasno čuđenje je bez vrijednosti. Ko zaboravi da je čovjek sklon obmani i lakšem putu, začudiće se samo još jednom – pred jamom koja će mu se na kraju otvoriti da ga primi.

Ali, dok su u milosti i običnog milovanja, ljudi neće ništa više da znaju. To je ta pučina. Misle da neće nikad proći. Bojeći se da bi mogli već sjutra ostati bez njega. A nadaju se da ipak neće nikad. Da sad ne govorimo o stanjima kad je milovanje dostizalo snagu od 300 vati, kada se garantuje potpuno sljepilo i odsustvo mišljenja i rajsko stanje. To je vrijeme valjda prošlo. Kad su raskošno zalivali i dopingovali krupne laži, a istini ostavili da raste iz kamena.

Ali i crnogorsko milovanje, moralo je da radi protiv sebe. Kako je ono oduzimalo svojim klijentima svaku kritičku moć, introspekciju i sl., širilo se kao neka bolest koja ne obećava smrt, nego život u zaboravu i tuposti. Entuzijastični crnogorski milovatelji, počeli su da se rugaju i preziru pravo milovanje, koje ne donosi korist, društveni uspjeh i slavu. Propovijedali su i po ulicama: više se milost u Crnoj Gori ne može dobiti s neba, ili iz naivnog srca, milost se dobija po ugovoru. Ugovor je temelj svake moderne države, već tri vijeka unazad, a Crna Gora tek sada uspijeva da ugradi taj ugovor. I sve mora biti još drastičnije formulisano, kako bi se uspjelo koračati sa svijetom, iza kojeg toliko zaostajemo. Levijatan je ogladnio, i zinuo na naivno stado. Ali neko od naivnih i čistog srca rekao je ipak: „Bolje je i zmija da te ujede, nego da pristaneš na novo crnogorsko milovanje. Od zmije ima lijeka, a od takve milosti nema“.

Pokazalo se da milovanje ne samo da može upropastiti pojedince, nego može i državu. Ako milovanje postane masovna društvena histerija, kao što se kod nas dešavalo, ono stane da trese cio narod, državu, istoriju, pamćenje.

Ko još podržava milovanje u Crnoj Gori, ili je sasvim oguglao na zmijinji otrov, ili traži utjehu da što više duša oko sebe zarazi i upropasti takvim milovanjem.

(Autor je književnik)

---