-Piše: Vojislav Bulatović

Prije godinu dana u gradu pod Trebjesom imali smo masovne manifestacije vjerujućeg naroda u formi litija. Niko tada nije mogao predvidjeti kako i kada će se taj bunt protiv jednog zakona završiti. Parlemantarni izbori na kraju avgusta dali su odgovor. U Nikšiću još uvijek odgovor nije potpun. Lokalna vlast ide na provjeru kod građana.

Za predstojeće martovske izbore opštinska vlast stavila je u pogon sve potencijale koji mogu biti od koristi da se osvoji pobjednička pozicija. Prethodnih izbora ovoga nije bilo, jer su opozicione snage naprosto počastile DPS i njihove saveznike Socijaldemokrate pobjedničkim postoljem time što su se povukli iz izborne trke. Dali su im da vladaju bez opozicije i pokažu građanima svoju monopolsku moć. Demokratija je dobila šamar, a hoće li taj šamar nešto uticati i na ishod ovih izbora uskoro će se znati. Poslije izbora na državnom nivou, opozicija je dobila krila i dosta čvrsto vjeruje da će osvojiti visoki „zamak“ vlasti – devetospratnicu u Njegoševoj ulici.

Obećanja je dosta, kritika u raznim pravcima, od individualnog do kolektivnog nivoa, takođe je dosta. Na građanima je da sve to prosiju i realno procijene. Ako bi se moglo izdvojiti nešto što se podastire građanima kao glavna ponuda i mamac za naklonost, to je problem nezaposlenosti i kako ga rješavati. U tome je najodrešitiji lider nove stranke Davidović koji obećava obnovu i oživljavanje starih industrijskih kapaciteta koje je dosadašnja vlast pustila sumnjivim investitorima ili ih je sasvim napustila. Mi koji smo nekada bili ponosni na velike firme „Željezaru“, „Boksite“, „Javorak“ i „Pivaru“ osjetimo posebno uzbuđenje na pomisao i signale da je renesansa industrije u ovom gradu moguća. (Šta bi rekao Tito kad bi banuo, po božjoj volji, u svoju radničku bazu Željezare i zatekao šačicu radnika pod upravom anonimnih vlasnika i menadžera na mjestu nekadašnjih uglednih i sposobnih direktora). Zvuči nadrealno! Željezaraca i boksitaša iz njihove rane faze više ni među živima nema da na ova politička nadgornjavanja i poglede u njihovu prošlost puste suzu gorčine. Iskreno govoreći, oni su bili junaci obnove i izgradnje jedne uništene i napaćene zemlje. Plodovi njihovog požrtvovanog i slabo vrednovanog rada, jer su se morali odricati u korist razvoja grada i Crne Gore, ne mogu se procijeniti, osim da njihov grad poštuje ono što su stvorili i ostavili. Zaslužuju, da napomenemo, da ti žilavi seoski izdanci, koji su u grad došli s pjesmom: „Zbogom njive i livade, „Željezara“ zove mlade!” počeli su život radnika teške industrije od nule. Stanovali su u kolektivnim smještajima u barakama više od decenije, zatim su njihove porodice dijelile stanove s drugim porodicama. Radili su u tri smjene, a jedan dio i stručno se osposobljavao u večernjim školama. Svi radnici imali su i objed u restoranu društvene ishrane, ali njihove porodice zavisile su od skromne radničke plate. Iz tih razloga mnogi su morali održavati vezu sa svojim seoskim domaćinstvima. Zbog sezonskog odsustvovanja (što se pravdalo fiktivnim bolovanjima i neplaćenim odsustvom) ovi „polutani” su dolazili u sukob s rukovodiocima proizvodnje i fabričkim ljekarom. Nije ih bilo lako ni otpuštati ni s njima „peglati“ radnu disciplinu. Za trenutak, zamislimo ondašnju radničku porodicu bez friždera, električnog šporeta, bez TV-a i radija, bez telefona, bez svoga kupatila, bez pristojne odjeće i obuće! Eto životne slike radničke klase koja je gradila i stvarala uslove za bolji život svoje djece. Došle su i devedesete godine kada ih je „totalni obrt“ toka istorije pretvorio u žrtve tranzicije. Njihova djeca su krenula drugim putem u „evropsku budućnost“.

Kroz slične ili još teže napore i odricanja prolazili su i „boksitaši” – rudari, koji su kopali „crvenu zemlju” od Župe do Kutskog Brda. Pamtimo ih i po moćnim kamionima čuvenih marki: „fijat”, „faun”, „OM” koji su danonoćno tutnjali baš Ulicom Vuka Karadžića, kojom su takođe svakodnevno žurile i duge kolone željezaraca, najprije pješice, a potom, na biciklima, a mnogo kasnije i u autima… Boksitaši i danas traže pravdu od države kojoj „crvena zemlja“ nije važan resurs.

Nikšić, ovih februarskih dana, zaokupljen političkim planovima, propagandama, podjelama, intrigama i podmetanjima nema u svojoj svijesti duh, planove i snove svojih prethodnika koji su slavili rad i radne pobjede. Umjesto toga, umjesto smjelih projekata pišu se ogavne poruke mržnje po bogomoljama, promoviše se kao političko („demokratsko“) oružje zlopamćenje naše dugotrajne istorije (koja se i danas kao i juče oblikuje u centrima gospodara rata i mira!), prebrojava se i svrstava po etnogenezi i vjeri, zaklinje se u vjernost onih koji nas ne vide na drugi način nego kao djelić u modernom antiruskom „Hadrijanovom zidu”…

Na kraju da se zapitamo zašto bi jedan krst, simbol hrišćanstva nacrtan na zidu džamije, pobuđivao toliku pažnju političke javnosti. Zar nema i vjerskih objekata gdje se Bogu mole i sve religije? Zar se vjerski poglavari ne sastaju i uzajamno uvažavaju, obećavajući ljubav i toleranciju? Zar nije „genocidni!” pjesnik Njegoš zavještao nam: „Ne pita se ko se kako moli, već čija mu krvca grije prsa!” I… zar se ozbiljni ljudi i predvodnici naroda moraju prevrtati i iščuđavati na huliganstvo, kretenizam i primitivizam nekih navodno političkih (!) poruka?! Odjednom, za izbore, Srbi kolju i opominju Srebrenicom! A šta se događa sa našim povjerenjem koje gradimo kroz svakodnevni život?!

---