- Autor: Sara Radojković

„Vidiš, đavo goni gladnog čovjeka“, kaže Džoni Keš u svojoj legendarnoj pjesmi „Pobijediti Đavola“. „A ako ne želiš da mu se prikloniš, moraš ga pobijediti. Ne kažem da sam ga pobijedio, ali sam makar popio njegovo pivo za džabe, a onda sam mu ukrao i ovu pjesmu“, ide nastavak Džonijeve priče. Sada bih do prekosjutra mogla da analiziram ovaj dragulj, himnu svake radne žene i čovjeka. Međutim, sa vama ipak želim da podijelim nešto drugo. Već neko vrijeme mi na potiljku leži težak zaključak – svakog dana neko pokušava da me prevari.

Jako je naporno buditi se svakodnevno sa tim osjećajem, ali on ne dolazi ni od kuda. Naprotiv, on se uzgaja zajedno sa strahom i značajan je element u ovoj tržišnoj igri preživljavanja koju igramo svakodnevno. Da li se i vi osjećate tako? Kao plijen koji se kreće u krdu antilopa te bježi sa svakim napadom lava nadajući se da neće biti pojeden, barem ne tog dana. Pritom, taj đavo sa kojim se nadmudrujemo ne dolazi uvijek u obliku lava. Naprotiv, u Džonijevoj pjesmi je neugledni starac, a u mom životu je bio u raznoraznim ulogama – od promotera raznih usluga koje me opsijedaju telefonski pa čak i kucaju na vrata jer živim u stanu starice koja je bila laka meta, preko trafikantkinje koja me je zakinula za kusur videći da se približava autobus koji čekam, pakovanjima hrane sumnjivih sastava na sumnjivim akcijama koje kupujemo, pa sve do mojih poslodavaca. Sve se svelo na trgovinu i čini se, najgore će proći oni nesvjesni svoje vrijednosti, bez jasnog pravca kretanja.

Đavo je, u mom slučaju, bio najulickaniji u tijelu osnivača jedne privatne srednje škole koja doslovno živi od „obrazovnog“ mešetarenja. Gospodin se predstavlja kao religiozni čovjek obučen kao nekakav intelektualni dendi, ali bukvalno sve što on umije je da djeluje kako umije. Čist privid, majstor obmane u koju smo skloni tako snažno da povjerujemo. Gospodin je, nakon što smo završili školsku godinu obilježenu vanrednim stanjem, kao pripremu za turu izrabljivanja na koju se spremao, održao cio jedan zastrašujući govor o koroni kao uzročniku apokalipse koja dolazi. Iz njegove besjede zaključak je bio samo jedan – bolje je imati i ovaj jedan užasno plaćen posao sa crkavicom što kasni i nikad joj ne znaš iznos, nego nijedan i crći pred svime što slijedi.

Nedugo zatim prekinula sam svaku saradnju sa njima, ali mnogi ljudi nisu. Ostali su upecani na strah, na neizvjesnost, na činjenicu da su već upecani novčanim dugom koji škola ima prema njima, upecani na obmane i nadu da će se nešto promijeniti, umjesto da skupe snage i oni budu ti koji će napraviti promjenu. Predator nikad neće uništiti sopstvenu zamku već će je samo prilagođavati okolnostima i eventualno spoljnim pritiscima. (I kao po nekom pravilu, često će voziti baš dobra kola dok vama govori kako nema za vaše zdravstveno osiguranje.) Doduše, kada se zakoni povinuju isključivo (samo)volji profita kao vrhunskoj vrijednosti, teško je oslanjati se na nekakvu pravdu. Za nju se moraš izboriti sama.

Jovana Bakula o kojoj ste čitali povodom iznijetih optužbi za mobing na dodjeli nagrade kompaniji za koju radi, krenula je tim putem i ja joj želim svu sreću, jer će put biti sve samo ne lak. Živimo u krdu preplašenih, zarobljenih ljudi. Zato je važno da slušamo Džonija, pogotovu kada osjećamo očaj, bijes, patnju, poniženje, frustraciju, razočarenje u sebe same i mislimo se – koji nam je Đavo… (A on stoji sa strane i mislili se – pa ja sam, kako koji!?) Ne znam kako se pobjeđuje nečastivi, stvarno ne znam. Za početak je možda dovoljno samo ga imenovati. I svakako, uvijek slušati Džonija koji, između ostalog, kaže:

„Starac mi je bio stran, ali njegovu pjesmu sam već čuo prije,

baš u trenutku kada me je poraz držao iza zaključanih vrata,

a usamljenost je bila mnogo više od stanja duha.

Vidiš, đavo goni gladnog čovjeka

A ako ne želiš da mu se prikloniš, moraš ga pobijediti.

Ne kažem da sam ga pobijedio,

ali sam makar popio njegovo pivo za džabe,

a onda sam mu ukrao i ovu pjesmu.

I dalje me možeš čuti kako pjevam ljudima koji ne slušaju

ništa što govorim, moleći se da će me neko čuti.

I vjerujem da ću umrijeti objašnjavajući kako su stvari na koje se žale

stvari koje bi mogli da mijenjaju, nadajući se da će nekog biti briga.

Rođen sam kao usamljeni pjevač, tako ću i umrijeti

Ali moram nahraniti glad u svojoj duši

I ako nikad ne budem imao ni paru, nikad neću umrijeti posramljen.

Jer vjerujem da neko ipak želi da zna.“

nova.rs

---