Svoj odnos prema dnevniku kao fenomenu autor je, kako vidimo, iskazivao i u neknjiževnim, dakle formalnim aspektima koji su se ticali samog načina bilježenja. Čini se da je „strah od dnevnika” sasvim opravdan, ukoliko uzmemo u obzir stanje u kom piscu dnevnik ostaje jedina veza sa pisanjem, tačnije, spona sa sobom nekadašnjim, piscem u sebi, koji je, izgleda, umro.

S druge strane, kada se osvrnemo na puko zadovoljenje nagona za pisanjem, dakle, uzmemo u razmatranje situaciju koja podrazumijeva odsustvo mašte, skribomaniju ili pak suvi nagon za što vjernijim svjedočenjem, nailazimo na višeslojnu i osjetljivu mrežu intencija.

Ipak, jedna stvar je od presudnog značaja: dnevnik je najkorisniji zapis koji može nastati u trenutku najgoreg skribomanskog zova. I zato mu je, unaprijed, sve oprošteno.

Za razliku od Andrića, Dobrica Ćosić je dnevnik vodio bezmalo pet decenija, sa većim ili manjim prekidima. Istoričar, akademik Jelena Guskova, smatra da je nasleđe Dobrice Ćosića zanimljivo njenim kolegama upravo iz razloga koji je i sam pisac naveo: „Opiši i ostavi sudu istorije”, bivajući sve vrijeme svjestan značaja te vrste građe. Ona se divi iskrenosti njegovih dnevnika i zaključuje da su oni nastajali iz velike svijesti o brizi za potomke.

„Ovo je poluvekovna istorija zemlje u kojoj je živeo, koju će istoričari, zahvaljujući Ćosiću, sada lakše razumeti. Dnevnici su puni iskrenosti. Njih je pisao čovek koji se identifikovao sa vremenom u kome je živeo. Njegovi dnevnici su bili `lična istorija jednog doba`”, bilježi Guskova dodajući da je obaveza istoričara da pišu o njemu kao o predsjedniku zemlje koja je gorela, s tim što je, kako kaže, glavna stvar već urađena – sam predsjednik detaljno je opisao događaje koji su se desili tokom tih teških godina.

Nasuprot Andriću, Ćosić je svoje bilješke, koje je vodio od 1944. godine, pa do pred smrt, uredno datirao, te ih je, kako piše njegova kćerka dr Ana Ćosić Vukić (priređivač njegovih dnevnika), i sam nazvao dnevničkim. U pitanju je obiman rukopis stilski heterogenog karaktera, koji je, prema priznanju pisca, nastao samim nagonom pisanja, bez namjere da bude objavljen. Taj „nagon” je isticao u brojnim zapisima nudeći ga uvijek kao objašnjenje zašto uopšte nešto zapisuje i, kao da to nije dovoljno, dodajući: „samo zato”. Ovaj nagon je ono što kod Ćosića nadjačava konstantan eho pitanja o smislu samih zapisa: „Kome ja noćas pišem ove `nikom potrebne istine`?”. Na jednom mjestu kaže: „Ana, ne kvarim ja ovu svesku zbog svoje taštine. Potpuno sam svestan gluposti kojoj je matrica taština. Šta me se tiče šta će ljudi o meni misliti na osnovu ovih zapisa. Ja kvarim ovu hartiju pre svega iz moranja da pišem. Ja ispunjavam nagon pisanja. Jer ne pišem romane. Nemam snagu, pamet i zabludu za roman”. Silno se upinje i da savlada nagon: „Želeo bih da me podrži noćašnja odluka: da okončam dnevničke zapise”, što mu ne polazi za rukom.

Pored toga, pisac navodi još jedan razlog zapisivanja: „Jako me boli ovakav beznačajan život. Postojanje u duhovnoj izopštenosti i neaktivnosti. A zašto ga onda zapisujem? Da me manje boli. Ova sveska je moja bolnica. I moja apoteka”. Takođe, na drugom mjestu, pišući o nemogućnosti da pomogne svojoj bolesnoj supruzi bilježi: „Ipak, pokušavam da se `spasavam`: razgovaram sa ovom sveskom koja je, na sreću, nĂŠma”.

Ana Ćosić Vukić, u koju otac polaže nadu da će ga „spasiti sramote u neobjavljenim rukopisima”, ističe da je bitna i razlika između dnevnika i dnevničkih zapisa Dobrice Ćosića.

Piše:

MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ

(Nastaviće se)

---