Prelijep pogled sa austrougarske tvrđave Grabovac uvijek ide uz lijepo raspoloženje i priliku da se vidi, čuje i nauči nešto novo. Takvu priliku imali su i učesnici pješačke ture iz Budve, Herceg Novog, Kotora, Tivta, nekoliko Rusa i jedan Njemac, koji su, u organizaciji PK „Vjeverica” na ovo odredište došli iz Radovića. Obišli su fortifikacioni kompleks koji je ukopan u zemlju u dužini oko 200 metara, hodajući u mraku dugačkim hodnicima, sada osvijetljenim lampama sa mobilnih telefona, umjesto baklji, postavljenih duž tunela, kojima su se nekada služili vojnici. Diveći se graditeljskom umijeću austrijskih planera, obišli su bistijerne za vodu, koje su i danas u funkciji, kasarnu sa ostacima pekare i vojnim prostorijama, te oronulim stepeništem ispeli se do hodnika sa kupolama, koje su služile kao topovska-mitraljeska gnijezda. Mnogo metalnih dijelova iz ovih kupola, pa i sa prozora kasarne, godinama unazad kontinuirano su skidali kradljivci i prodavali ih „skupljačima starog gvožđa”, objasnio je Dragan Jovanović, predsjednik Kluba „Vjeverica”. Na žalost, ova tvrđava i cijeli fortifikacioni sistem izgrađen duž obale u doba Austrougarske nije zaštićen, niti adekvatno valorizovan, iako privlači pažnju mnogih turista i ljubitelja istorijsko-arhitektonskog nasljeđa.
Park prirode sa ornitološkim centrom Solila kod Tivta, koji se nalaze u Soliotskom polju, vidi se s vrha tvrđave, a sa druge strane se vide Bigovo i Grbaljsko polje. Solila su još od praistorije bila naseljeno mjesto, kaže učesnica ture Aleksandra Kapetanović, koja se intenzivno bavi proučavanjem i očuvanjem kulturnog, arhitektonskog i ruralnog nasljeđa. Kroz Soliotsko polje ima puno praistorijskih tumula, nadgrobnih humki od zemlje ili kamenja, u kojima su u doba Ilira sahranjivali mrtve. Ima ih puno na poluostrvu Luštica i u Grblju, gdje su najznačajnije Velika i Mala gruda i tamo su nađeni ilirski ukrasi.
– U srednjem vijeku so je strateški bila veoma značajna, njena vrijednost se mjerila vrijednošću zlata. I za Kotor je postojanje solane bilo veoma značajno, jer su njegovi stanovnici imali svoju so, kojom su trgovci mogli da trguju. Neki arheolozi smatraju da je grad Agruvium, ime koje se povezuje sa drevnim gradom Kotorom, bio u stvari u Gošićima (pored Radovića), tamo gdje se nalazi velika gomila i crkva Sv. Luka, priča Aleksandra i objašnjava da je na Solilima još od praistorijskog vremena postojalo neko naselje, čiji su stanovnici koristili gornje polje, plodno za obrađivanje, a ovo glinovito, gdje je voda plitka – za so. Sistem solane funkcioniše uz pomoć plime i oseke, kad se voda popne, u tim bazenima postepeno isparava i procesom kristalizacije ostaje so, koja se onda bere.
– U doba Austrougarske, dodaje ona, tu se ništa ne dešava i onda šezdesetih godina 20. vijeka, u doba Jugoslavije nastoje da obnove solanu i tada grade novi dio. To su bili veliki radovi, dvije godine čak je bila berba soli, ali ta djelatnost nije zaživjela. I danas se vidi mala kućica koja je bila pogonska zgrada Solila, a poslije je tu bio restoran. Početkom 2015. godine na Solilima je otvoren ornitološki centar. Ljubitelji ptica na jesen mogu da uživaju gledajući ih kako odlaze u toplije krajeve. Ovdje su utočište našli flamingosi i kormorani, koji spadaju među najugroženije ptice u Evropi.
M.D.Popović
Grbljani radom plaćali „harač”
– Od starog jezgra Solila prema moru vide se dva puta, koji označavaju drugu zonu Solane, koju su pokušali da obnove šezdesetih godina prošlog vijeka. Stara srednjovjekovna solana je desno od ta dva poprečna puta. Imamo podatke da su Crnojevići, Balšići, Nemanjići, sveštenici u Manastiru na Prevlaci, stanovnici Kotora, Krtola, imali svoja mala polja soli. Ta solana se koristila i u vrijeme Mletačke Republike i posebno kad je Grbalj bio pod Turcima, tada je puno Grbljana radilo na solanama. Mnogi od njih nisu plaćali harač, nego su taj „porez” nadoknađivali radom. U vrijeme Turaka solana je bila vrlo aktivna, tad su čak izvozili so. Ovuda je, kažu, prolazila i cesta ka Carigradu. U jednom istorijskom periodu Kotor, Dobrota i Perast su bili mletački, dok su Grbalj, Risan i Herceg Novi bili turski. Poslije toga ova solana zamire i negdje krajem mletačke vladavine prestaje sa radom, ispričala je Kapetanović.
Cijela zona nije arheološki istražena
– Solila su danas zbog specifične slane močvare, zbog tog biodiverziteta i ornitološkog značaja (ovdje dolazi puno ptica), zaštićena kao prirodni rezervat, park prirode. Sad smo podnijeli inicijativu da se zaštiti i kao kulturno dobro, jer je takođe istorijski vrlo značajno. Cijela ova zona arheološki nije istražena. Divno je prošetati Solilima, pejzaž je potpuno drugačiji, u Boki kotorskoj ste, a prolazite kroz močvarno područje. Morsko dobro upravlja ovom zonom, pored puta je napravljen mali info-pult sa kapijom, od koje vodi put s jedne na drugu obalu Solila, objašnjava arhitektica Kapetanović, koja je kao članica NVO Expeditio radila Studiju zaštite Solila, za potrebe projekta njihove obnove, koju su pokrenuli Opština Tivat i Morsko dobro.