- Piše: Čedomir Antić
Lako je Milu Đukanoviću da na godišnjici Demokratske partije socijalista proziva aveti. On je lično avet, pa o temi zna mnogo i nema potrebe da bilo šta priziva, pošo je već skoro tri decenije prisutan i opasan.
Milo Đukanović se protiv tih „aveti devedesetih godina“ borio tako što je izdao državu koju je aktivno stvarao (ne pitajući mnogo narode i građane Crne Gore i Srbije). Protiv Miloševića se tukao tako što je ljeta 1997. omogućio njegov izbor na mjesto predsjednika SR Jugoslavije, a tri godine kasnije bojkotovao izbore na kojima je Demokratskoj opoziciji Srbije bio značajan svaki glas. Da li je rat bio avetinjski? Pa Milo Đukanović je bio premijer zemlje koja je vodila rat. Za razliku od Srba koji su branili prava svog naroda, ljudi kao Đukanović su bili na strani za koju su cijenili da je jača: 1991. – na jednoj, 1998. – na drugoj, i konačno 2014. – na trećoj. Praksa je ostala ista. Poslušnost i podobnost moćnima ne znači demokratsku vlast, uspješnu državu i nadu u napredak.
Ulazak Crne Gore u NATO samo je potvrdio mišljenje onih koji su u Đukanovićevom režimu prepoznavali jedan retrogradni, rigidni, autoritarni režim. Zašto je crnogorskom šovinističkom režimu danas, nakon što je u potpunosti nelegitimno i nedemokratski uvukao zemlju u NATO, potrebna ovakva dinamika sukoba? Opozicija je po prvi put u potpunosti jedinstvena. Naravno, to jedinstvo posle decenija autoritarne vladavine zasnovano je samo na odbacivanju režima, ali zar nije tako bilo i u Srbiji 2000. godine? Kako je moguće da je vlast u Podgorici danas usamljenija nego ikada? Ovu činjenicu dokazuju ne samo od cjelokupne opozicije bojotovani izbori u Nikšiću, već i ishodi svih ovogodišnjih opštinskih izbora. Ako je već crnogorski režim toliko uspješan u spoljnoj politici, kako to da se u inostranstvu umnožavaju glasovi protesta zbog progona demokratske opozicije? Možda je ćuška koju je na sastanku NATO-a dobio premijer Duško Marković suštinski dovoljan kapital međunarodne prepoznatljivosti i afirmacije crnogorskog režima? Napad na demokratske poslanike, sistematski progon političkih vođa srpskog naroda, činjenica da u crnogorskim zatvorima trune nekoliko grupa političkih zatvorenika kojima je zajednička nacionalna pripadnost, govore o pravoj prirodi podgoričkih vlasti. Vijest da najkorumpiraniji režim u savremenoj istoriji Evrope progoni predsjednika stranke koja nikada nije bila na vlasti i to zbog korupcije potvrđuje odavno poznati paradoks sljepila koje uvijek snađe velike vlastoljubive. Zato Đukanovićev režim danas ne zavređuje samo međunarodne sankcije, već i satiru u rangu Domanovićeve. Sada više nije u pitanju „danga“ već „ćuška“.
Ovih dana mnogo se govorilo o mogućnosti građanskog rata. Izvjesno je da se poslije ulaska u NATO Đukanović ponaša kao da je u građanskom ratu i pobijedio. Upornost crnogorskog režima u obespravljivanju i progonu srpskog naroda, ali i demokratske opozicije, pokazuje da su EU i NATO konačno napravili krug. Njihov uzlet započeo je kada su na razvalinama Frankove i Salazarove diktature u Španiji i Portugalu pomogli izgradnju uzornih demokratija koje su stupile u NATO i tadašnju EEZ. U Crnoj Gori su, međutim, jednu asadovsku autokratiju, sa elementima višestranačkog parlamentarizma, počeli da pretvaraju u dezideologizovanu salazarovsku diktaturu.
Samo, da li zaista namjeravaju da brane bolesne snove svojih dukljanskih štićenika i naturalizovanih iliroidnih diplomata? Misli li iko da će srpski narod stajati u rezignaciji dok mu oduzimaju pravo na postojanje? Da će narod koji je stvorio Crnu Goru pustiti da jedinoj kanonskoj crkvi kojoj pripada otmu Cetinjski manastir, pa da tamo ustoliče nekakvog šovinističkog i pandurskog raspopa? Da ćemo čekati odluku Strazbura dok grupa depeesovskih kriminalaca ruši i nadziđuje naše svetinje? Da li su uvjereni da ćemo zauvijek pustiti da se u školama i javnim ustanovama zatiru srpski jezik i ćirilica? Misle li da će zatvarajući srpske političare i progoneći mirne građane izazvati kontrolisani revolt posle koga će 200.000 građana Crne Gore utovariti u autobuse i kamione i poslati za Srbiju? Ovo nije 1995. godina, i upravo zato je Đukanović jedna obična avet. U Crnoj Gori se vlast možda nije promijenila od onda, ali u Srbiji nema više Miloševića. Doći će čas kada nasilje više neće biti moguće i kada će silnici iz Podgorice naići na otpor većine naroda Crne Gore. Mi u Srbiji već četvrt vijeka živimo s traumom progona našeg naroda u Hrvatskoj. Ako se takva trauma, ne daj Bože, ponovi, ona teško može ostati samo naša.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu
u Beogradu)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.