- Piše: Milutin Mićović
„Baci im koju kost, pa neka se paščad kolju“, kaže mi jedan čitalac, za kojeg nikad ne znam da li je provokator, da li dobronamjeran. „Nije zabavno, ako nema malo klanja, lajanja, cike, vike, pa i zapomaganja. Znaš kako pobijeđeni psi znaju da zapomažu? Da čovjeka srce zaboli. Svima je mio život, pa i psima. Još kako.“
„U Crnoj Gori, vazda se neko s nekim kolje. Imaju se oko čega klati, i da se ne poturaju nove kosti. Moraju se Crnogorci klati s nekim. Pa kad se ne kolju s Turcima, Bugarima, Švabama ili NATO paktom, kolju se sa sobom, tj. „međuse“, kako se to kaže po crnogorski. To „međuse“, niko ne može razumjeti nego Crnogorci. Lingvisti iz te problematike ne mogu izaći. Jezik je zaštitio sebe i od lingvista. On živi ponekad najbolje dane u svom uskom krugu poznanika. Pitanje je da li naši ljudi sa sjevera ili sa juga Crne Gore znaju za smisao tog i sličnog kolokvijalizma? Međutim, iz središnje, krševite Crne Gore, svi znaju. Oni znaju više nego što znaju. Oni znaju šta ko misli i kad laje. Znaju kad će ko da lane, na koga će da lane, koliko će da laje, i gdje će da ujede. A lajanje može da traje dok se duša ne zadavi lajanjem.
Jedan me pita, misleći da ja svakodnevne, bizarne, i primitivne priče i ne slušam: „Je si čuo da su psi počeli da uskaču u kuće i da napadaju čeljad?“ „Ma đe da psi upadaju u kuće i da ujedaju nepoznatu čeljad, šta to pričaš, jesi li pri sebi? Ne, nijesam čuo’.A ti šta si ti čuo’’, pitam ga. „Nijesam ja čuo, nego vidio“, kaže mi. „Ma šta si vidio, jesi li ti to poludio“, pitam ga. „Nijesam ja poludio, ni da Bog, nego su evo poluđela paščad po Crnoj nam Gori“.
,,Ma šta mi to pričaš, o jadu te Bog ne zabavio, đe da paščad otključavaju vrata, ulaze u tuđe kao u svoje, napadaju čeljad, ko da su lavlja štenad, pa nije do toga došlo?“ -„Jes, svetoga mi Jovana’’, kaže mi on. „Ma bogati, da ti nijesi od nešta poludio, da nijesi kakav prašak popio“, pitam ga ja. „Nijesam poludio, no čini mi se da hoću, od ovolikoga zla koje se isprtilo na Crnu nam Goru. „Ne preuveličavaj, kažem mu, zlu nije ništa milije nego kad ga preuveličavaju, kažem mu, zlo je histerično i fanatično, posebno kad osjeti da su mu ljudi podlegli, kad osjeti da može totalitarno da zavlada“. „Nemoj da mi sad filozofiraš, kaže mi ljuti sagovornik, kad psi pokažu zube, više nema filozofiranja“. „Živiš li ti u Crnoj Gori’’, ja ga pitam, ,,ili negdje u Africi, gdje još civilizacija nije došla. Tamo znaš, ima i ljudoždera. I ova priča o psima, da nije možda metafora ljudoždera?“ ,Nagazi me negdje, ne znam šta mi bi. No, naravno, ne možemo samo pričati tradicionalnu priču o „ čojstvu i junaštvu“, popeli smo se više i sebi na glavu s tom pričom. Priča o psima i kostima je ipak provokativna, u Crnoj Gori, fala Bogu, snizio se nivo umovanja, latili smo se realnijih priča, ali, naravno, fantazija ne odustaje od realnosti, sve dok u realnosti ima imalo života. S kim ja ovo pričam, pitam sebe, zar opet monolog, veliki i apsolutni crnogorski monolog?! I oko monologa vladike Danila već laju psi. I pregone se oko kostiju. Zube lome, ali ne odustaju od koski, podavili se, dabogda.
„Vidiš li ti’’, umiješa se jedan sagovornik koji je dosad samo slušao i ćutao, ,,da u Crnoj nam Gori više ništa ne ide normalno’’. Kad se začuju umne riječi, odmah skoče paščad da se kolju i preganjaju i oko nečega i oko ničega, hoće jedan drugom ušesa da pojedu, oči da izvade, drob da prospu, itd, itd.... A čim neko obrati pažnju na to šta nam paščad rade, ovi koji slušaju, kažu - ti nam ne pričaš o paščadima, nego o ljudima! Ne treba za to veći dokaz, nego ovaj, što u Crnoj Gori svi hoće jedni drugima oči da izvade, i kosti da polome. Uskaču u kuće kao razbojnici. Više se čuje lajanje, nego razgovaranje. Ne možeš ulicom proći od paščadi. Negdje vidiš da tu kučke kolo vode, negdje se očito vidi da kolo vode psi rundovi.
Morao sam već da se isključim iz razgovora. Ne ide. Pa ne možemo samo o psima i njihovim sjenkama. Psi i ne rade ništa drugo nego što im narede njihove gazde. Pa ko je onda tu veći pas, ili kučka? Ova priča nikako ne može imati dobar završetak. Neka upućuje na realnost, koliko hoće, ali nijesmo tu da se klanjamo realnosti. Čovjek je viši od tih priča. Ali mora ponekad da progazi kroz trnje, kroz kaljugu. Kroz stado brava, ili omut divljih pasa.
(Autor je književnik)