Samohrani roditelji u Crnoj Gori željni su pravde i poštovanja od države i njenih institucija koje, kažu, prema njima imaju maćehinski odnos. Na osnovu podataka sa poslednjeg popisa Monstata, u Crnoj Gori ima 30 hiljada porodica sa samohranim roditeljima – u 24.424 porodica djecu podiže isključivo majka dok očevi sami brinu o djeci u 5.105 porodica.
Samohrani roditelji Vukoman Krsmanović i Gordana Vuksanović Momčilović u razgovoru za „Dan” kažu da su od državnih institucija dobili samo dodatnu muku i poniženje.
Vukoman Krsmanović je 13 godina samohrani otac troje djece. Ističe kako je razočaran u Ministarstvo rada i socijalnog staranja i ministarku Zoricu Kovačević što Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti nijesu i očevima omogućili da dobijaju doživotnu nadoknadu. Poručuje da je nakon gubitka supruge ostao da sam brine o troje djece, a doživio je da mu lokalna samouprava u Šavniku uruči otkaz jer je na vlast došao DPS, a on nije bio „podoban”. Krsmanović je na sudu uspio da dokaže da mu je otkaz uručen nezakonito, ali je nakon toga napustio Opštinu Šavnik i prešao da radi u fabriku.
– Samohrani sam roditelj 13 godina. Razočaran sam u ministarku Kovačević jer je donošenjem Zakona o socijalnoj zaštiti diskriminisan veliki broj samohranih očeva. Odluka da samohrani otac sa troje i više djece nema pravo kao i majka na nadoknadu je nedvosmislena diskriminacija. Iz tog razloga bi i mi samohrani očevi sa troje i više djece trebalo da dignemo glas jer i mi smo roditelji kao i majke. Ako već nešto nije propisano zakonom, onda može da se propiše podzakonskim aktom ili doda u zakon. I ne želim da odem u Centar za socijalni rad jer vas tamo gledaju sa visine – kaže Krsmanović.
Dodaje da je njegova supruga preminula prije 13 godina. Za samo dva mjeseca koliko je bolovala Vukoman je ostao bez supruge, a djeca bez majke.
– Ostali smo sami i morao sam da im budem i otac i majka. Djeca su tada imala 11, 8 i 5 godina. Mučili smo se, a posebno ja jer nijesam mogao da dozvolim da moja djeca nemaju. Nije bilo bitno imam li ja, to je u drugom planu, djeca su najpreča. Trud i muka su se isplatili, oni su danas odrasli ljudi, stiču diplome na fakultetima, ili polažu ispite sa desetkama i od mene nema srećnijeg čovjeka kada vidim da su uspjeli. Tada znam da je sve vredjelo – poručuje Krsmanović, naglašavajući da je u svemu imao podršku porodice, posebno brata koji je preuzeo brigu o njegovom sinu kada je otišao na školovanje u Srbiju.
– Kao samohrani otac ostao sam bez posla u Opštini Šavnik, kada je DPS došao na vlast, jer su procijenili da sam nepodoban. Četiri godine sam se sudio i na kraju dokazao da nijesu imali pravo da me otpuste. Eto ni dječji dodatak nijesu htjeli da daju djeci jer je uslov za to bio da budem socijalni slučaj. To nikako nije dolazilo u obzir jer sam bio riješen da se borim i stvaram za svoju djecu – naglasio je Krsmanović.
Navodi da nikada nije pomislio kako više ne može da podnese teret samohranog roditelja, ali najteže su mu pali trenuci kada su djeca iz porodične kuće u Šavniku otišla na dalje školovanje.
– Kada su počeli da se razilaze i kada sam ostajao sam u kući, u četiri zida, bilo mi je teško. Sin je u Novom Sadu, kćerke su u Crnoj Gori i jako smo vezani. Volim ih sve jednako i ne odvajam ih nikad – ističe Krsmanović.
Samohrana majka Gordana Vuksanović Momčilović tvrdi da je država nepravedna prema roditeljima koji sami podižu djecu.
– Mi jesmo ugrožena kategorija stanovništva, ali nas država tako ne percipira. Za 16 godina kao samohrani roditelj jednom sam, prije deset godina, otišla u Centar za socijalni rad i doživjela neviđeno poniženje. Meni su tamo pročitali koje bi sve uslove trebalo da ispunim kako bih dobila pomoć, a nijesam ispunjavala nijedan. Između ostalog, imala sam stan koji su mi roditelji kupili. Bukvalno, trebalo je da budem teški socijalni slučaj da bi mi država dala kakvu-takvu naknadu. Sin je tada bio sa mnom i rekao je: „Mama, nemoj nikada više da dođeš ovdje”. Tada smo poniženi i ja i moje dijete. Pa, možete zamisliti kako nam je onda i kako nas država „čuva” – istakla je Vuksanović Momčilović.
Kaže da su njoj roditelji kupili stan, a svim silama se trudila da zaradi dovoljno za život. Ipak, dešavalo i da bude gladna kako bi mogla djeci da obezbijedi hranu.
– Mnogo teških trenutaka smo preživljavali. Nekada ima hrane samo za djecu i ja ostanem gladna. Onda ćutim i trpim. Uvijek sam radila, nikada nijesam htjela da se predam, ali dok sam bila podstanar dešavalo se da nemam za kiriju. U tim trenucima sam se osjećala poniženo dok stojim pred nekim ko vam traži novac jer živi od izdavanja tog stana, a vi nemate – prisjeća se Vuksanović Momčilović.
Navodi da od države ne traži ništa, osim više poštovanja i obzira.
– Ne moraju da nam daju ogromne naknade. Dovoljan je znak pažnje, da vidimo da nijesmo sami na svijetu. Bila bi nam ogromna pomoć da, na primjer, na početku školske godine djeci daju sveske i pribor – naglašava Vuksanović Momčilović.
M.S.
Štedjeći
djecu,
trošite sebe
Vuksanović Momčilović kaže da je samohrani roditelj hrabra osoba koja hoda stazom neizvjesnosti, odričući se mnogih stvari da bi djeca imala sve što je neophodno. Ona se odrekla bezbroj stvari, tako da joj danas djeca kažu da će cijeli život biti „gdje oni, tu i majka”.
– Djecu treba štedjeti, ali dok štedite djecu nemilice trošite sebe. Da bi sve obezbijedili, onda nemate vremena ni za drugaricu, ni za druga, ali bogami ni emotivno ni za koga ne možete da se vežete jer ne znate kako će taj neko prihvatiti djecu ili djeca njega. Sad oni govore da će da me „vuku cijeli život” – gdje oni tu i ja. Djeca crpe energiju, vrijeme i ljubav, ali oni to i daju, jer kada uspiju onda znate da je sve u redu i srećni ste – rekla je Vuksanović Momčilović.
Ne pomažu,
ali šalju
račune
Vuksanović Momčilović ističe da država nije široke ruke prema samohranim roditeljima, ali ipak se svakog mjeseca sjeti da im pošalje račun za struju, vodu, komunalije...
– Bilo je situacija kada ne platim struju, pa je isključe, dok recimo komšiju koji ima mnogo veći dug ne diraju. Onda vam zaista bude krivo i pitate se čim ste vi to zaslužili. Dešavalo se i da ne mogu djeci da kupim nešto što im treba, a skupo je. Na sreću, takvih problema nije bilo. Žao mi je što djeca samohranih roditelja nemaju prednost možda kada se upisuju na fakultete, da im se obezbijede školarije, jer moj sin ide u likovnu školu i to iziskuje troškove za skup pribor i putovanje – kaže naša sagovornica.
Ne sudimo
po partijskoj
knjižici
Vukoman Krsmanović dodaje da samohrani roditelj podižući djecu obično zaboravi na sebe.
– Onda se vi iskuljučite iz svega kako bi djecu normalno uključili u društvo. Niakda nijesam želio da dođem u situaciju da moje dijete ima manje. Sebe sam žrtvovao i bolje tako nego da oni osjete bilo kakvu žrtvu. Oni su svu ljubav namijenjenu i ocu i majci dali meni, jer su samo mene imali i ja sam morao da im uzvratim. Nadam se da će jednog dana i država više cijeniti samohrane roditelje jer su i naša djeca njena budućnost, a mi smo ti koji ih pripremamo za život. Izjednačimo sve ljude, nemojmo biti zavisni i baviti se protekcionizmom. Gledajmo čovjeka kao biće, ne sudimo mu po tome da li ima partijsku knjižicu ili ne – poručio je Krsmanović.