PREVEO I PRIREDIO: SLAVKO ŠĆEPANOVIĆ
U Liceju smo se okupili svih nas trideset primljenih novolicejaca. Došao je ministar i sve je u potpunosti provjerio. Potom je izvršena proba potpunog ceremonijala zvaničnog otvaranja Liceja. Jednog po jednog, prema utvrđenom redu, uvodili su nas u salu. Smjestili su nas u jednom dijelu sale i naučili da se klanjamo prema mjestu gdje će sjedjeti car sa svojom porodicom. Pri tom su bile neizbježne smiješne scene nespretnosti i dječjeg nesnalaženja.
Došao je konačno i taj dugo očekivani trenutak 19. oktobra, dana predviđenog za zvanično otvaranje Liceja. Dan koji ćemo mi, pripadnici prve generacije licejaca, pamtiti do kraja života. Dan koji je više puta opjevan u Puškinovim stihovima, koji su ostali nezaboravni, ne samo za nas licejce, nego, manje-više za sve čitaoce i ljubitelje ruske poezije.
Nekako spontano, u Liceju je počeo naš život, sasvim novi, i potpuno drugačiji od onog u drugim ruskim obrazovnim ustanovama. Samo nekoliko dana nakon zvaničnog otvaranja Liceja, za vrijeme večernjeg čaja, pamtim kao da je bilo juče, došao je direktor Liceja, ušao u salu i obavijestio nas da je dobio od ministra naredbu kojom se štićenicima Liceja zabranjuje izlazak iz ustanove, i da je posjeta porodice dozvoljena samo u toku praznika. Ta kategorička, neopoziva naredba, koja je, vjerovatno, bila pripremljena ranije, ali je tek sada objelodanjena, jako je sve nas zbunila svojom neočekivanošću. Duboko smo se zamislili i ćuteći gledali jedan drugog. Potom smo počeli o tome razgovarati i raspravljati da li je takva mjera ograničenja uopšte zakonita, i zašto prilikom stupanja u Licej nijesmo o njoj obaviješteni i upozoreni. Razumije se, vremenom se to uzbuđenje stišalo i prošlo, kao što postepeno prolazi sve, naročito u tim godinama. Sada, kada bespristrasno razmišljmo o toj, tada neprijatnoj naredbi, hoćeš – nećeš, postaješ svjestan da je u toj mjeri bila klica te neraskidive, prijatne veze, koja je međusobno sjedinjavala pripadnike prve generacije licejaca. Na toj osnovi je, vjerovatno, Licej tako organizovan, da u njemu sve udobnosti domaćeg života budu usklađene sa zahtjevima ostalih društvenih obrazovnih ustanova.
Raskošne prostorije i luksuzna oprema, u poređenju sa drugim, čak isključivo ženskim obrazovnim ustanovama, mogle bi se dovesti u vezu sa pomišljanjem cara Aleksandra, koji je, kako se tada pričalo, namjeravao da u Liceju školuje i vaspitava svoju braću, velike knjaževe Nikolaja i Mihaila, koji su bili približno naši vršnjaci, ali se imperatorica Marija usprotivila, nalazeći da bi bilo suviše demokratski i nedolično zbližavanje njenih sinova, carskih ličnosti, sa nama plebejcima.
Puškin je od početka bio nervozniji od ostalih štićenika licejaca, i zbog toga nije pobuđivao njihove simpatije. To je sudbina ekscentričnih stvorenja među ljudima. Ne, nije on igrao neku posebnu ulogu među nama niti nas je iznenađivao naročitim nastranostima, kako se to događalo nekima, ali je, ponekad, neumjesnim šalama, ili nespretnim zajedljivostima dovodio sebe u situacije iz kojih sam nije umio da izađe. To ga je dovodilo do novih promašaja koji se nijesu mogli uklopiti u školske odnose. Ja sam, kao njegov najbliži susjed, često noću, kad su ostali spavali, kroz pregradni zid, poluglasno razgovarao sa njim o nekom bezveznom sukobu do kojega je došlo prethodnog dana. Tada sam se uvjeravao da je on, zbog svoje škakljivosti, bilo kakvoj sitnici, bilo kakvoj gluposti, pridavao važnost, i to ga je uzbuđivalo. Mi smo, kako smo znali i umjeli, izglađivali neke sukobe, mada nijesmo uvijek u tome uspijevali. U njemu je bila smješa suvišne smjelosti i stidljivosti, a i jedno i drugo je bilo neumjesno i najviše je štetilo njemu samome. Dešavalo se da on i ja zajedno napravimo neki promašaj, a on nikako nije mogao da se prilagodi. Njemu je nedostajalo nešto što se zove taktičnost, a što je kapital neophodan u društvenom životu, gdje se teško, gotovo nemoguće, u potpuno besceremonijalnim odnosima, sačuvati od neprijatnih sukoba svakodnevnog života. Sve je to bio uzrok što mu se neki naši drugovi nijesu u početku odazivali da budu članovi licejskog kružoka, čiji je on bio inicijator. Da bi ga istinski zavoljeli, trebalo ga je dobro upoznati, sa svim njegovim nedostacima i sa promjenljivim raspoloženjem, vidjeti neravnine njegovog karaktera i miriti se sa njima. I sve to zavoljeti zajedno sa drugom i prijateljem. Između mene i njega se sve to postepeno i neprimjetno usklađivalo, i bili smo istinski drugovi i prijatelji. Zbog toga je, vjerovatno, on kasnije pjevao:
Mili druže, prijatelju istinski,
Udarimo rukom o ruku,
Ostavimo u čaši koja kruži
Pedantnima dosadu sličnu.
Ne pijemo prvi put zajedno,
Nekad se i posvađamo,
Ali čašu prijateljstva punimo,
I tako se odmah pomirimo.
Potom mi je 1817. godine, prilikom završetka licejskih studija, posvetio sledeće stihove:
Zavirim nekad u tajni listić,
Koji sam nešto ranije napisao,
Kada sam u neki licejski ugao
Ulazio s veselom, slatkom maštom
Sjetim se dragih minuta prvih dana,
Šest godina života zajedničkog,
Tuge, radosti, mašte duša naših,
Razmirica naših i slasti mirenja.
Što je bilo neće više biti.
Sa tihim suzama tuge
Sjeti se ti ljubavi prve.
Prijatelju moj, ona je prošla,
Ali u vremenu teškom, sudbinskom
Ti si stvorio iskreno prijateljstvo,
Koje će u nama živjeti vječno.
Nas pripadnika prve generacije Liceja nije ostalo mnogo. Ali mi smo još uvijek mladi kad se okupimo i zagledamo se u to već daleko licejsko vrijeme. Dovoljno je samo da se sjetimo kako je tada svjetlucao Puškin, na raznim mjestima i u raznim prilikama.
(Nastaviće se)