-Autor: Nadežda Milenković
(Pismo iz kovid bolnice)
Mladi, kojih je najviše, održavaju staru normalnost. Bliski susreti, doduše pod maskom, vizirom, slojevima plastičnih kesa na glavi, tijelu, stopalima, ali stare bučne radosti: Burek! I stari pozdravi: Vidimo se kod kolima.
S druge strane, listom stariji muškarci odbijaju novu normalnost. Svoje pelene. Bježe od svoje neprihvatljive nove realnosti pred mladim sestrama, jer drugačijih i nema. Neuspješna bjekstva su obično samo vikanje, ponekad i pad na prvom koraku, ali uvijek srčano kao da bježe sa lopate. I to ne medicinske.
Ima i onih iz starih nenormalnosti. Možete ih prepoznavati po žanrovima.
Lik iz Čarobnog brijega koji želi da svi budu zaraženi a da se čak i ovdje, gdje i jesu, pronađe neko koga bi zarazio jer i dalje ne može da diše pod maskom.
Sumanuti lik iz „Šta se desilo sa Bejbi Džejn” koji uvijek nalazi nekog nemoćnog, nevoljnog, najbolje i dementnog preko koga će publici pokazati kakva je duša od osobe kad se i noću, dok svi spavaju a on ionako ne može, razdere dozivajući sestru da pomogne protežiranom, koji bi kao i svi ostali u sobi slatko spavao samo da se ovaj nije onako razdrao.
Ima likova i iz psihološke literature. Kritički roditelj koji ne žali vremena (vašeg) da vam objasni u čemu griješite. Adaptirano dijete koje će još iritantnijim tonom objašnjavati kako treba da poštujete autoritet ljekara.
I nasuprot svima takvima stoje oni malobrojni. Medicinski radnici koji su slatki san poslodavaca iz malih oglasa: odlični u radu pod pritiskom i sjajni timski igrači.
Sestrooo, povraćam krv. Ne brinite, nije opasno. To vam je krv iz nosa, nemojte onako silovito da duvate jer otkačite krasticu koja je čep da vam ne ide krv iz nosa, a kad tako zabacite glavu ona se spusti i progutateâŚ
Zvuk jednoličan i ritmičan kao iz dječije pjesmice. Tiririri. Tiririri, pa tri takta ničega pa odmah zatim: tiririri, tiririri. Tako zvuči, dječije veselo, respirator.
Zvuk prevoženja mrtvih hodnicima – nije karakterističan. To je zvuk dobro podmazanih točkova po savršeno ravnom podu.
Mnogo je upečatljivija neupadljivost. Običnost čak tolika da bode oči. A opet će vam promaći, jer ako ste uopšte obratili pažnju to je zaličilo na možda neke radnike koji između sebe guraju neke deblje građevinske cijevi uvijene u neku ciradu. Što i jeste istina, samo ne cijela. Kao što je i cijela ova priča samo jedan dio kovid svijeta. Onog bez politike. Samo život i ono drugo.
Peščanik.net
