-Piše: Milisav S. Popović
Da vam kažem... rvanje sa izrazima i što smislenijim rečeničnim lajsnama i danas traje... Traganje za tkaninom od najprirodnijih riječi, i materijalima koji se ne gužvaju nakon prvog čitanja – ne prestaje. Jer, ima toliko stvari koje su neophodne, i koje treba zapamtiti. A iscure, klizave važnosti, iscure čim se glava nakrivi u stranu. Zaboravi se... eh, da – zaboravi, zato se treba podsjećati.
Enki! Aj amo! Zaturili smo te u škafu ispod lavine.
* * *
Svakodnevno upravljamo, slažemo, raspolažemo i u krajnjem redukujemo ili sintetišemo ogroman broj informacija. Pogrešno je tumačenje da čulima možemo preuzeti sve što svemir pruža i emituje. Bili bismo tek obične antene. Naime, istina je da baratamo onolikim opsegom podataka koliko je mozak u stanju da prepozna.
Nikad nećemo doznati šta sve priroda poručuje – bar ne do momenta dok organ prepun neurona dodatno ne evoluira.
Elem, procesuiranje preuzetih podataka i njihovo sklapanje u određen sadržaj se naziva „ličnim doživljajem svijeta“. Bogati skup koji tako iznjedrimo, stvara podršku jednom većem sistemu – poznatom kao čovjekova svijest. Međutim, tokom ovog procesa, mi deformišemo čulne podatke – i samim tim dobijamo iskrivljenu sliku o svijetu... što opet vodi do stvaranja tzv. „prljave svijesti“.
Najčešće, od ekstremnog oblika ovakve „boljke” pate oni koji predstavljaju iskorak iz roda (vredniji, pametniji, sposobniji). Zaprljana svijest, iz nekog suludog razloga čini da se takve osobe stide sebe. A to će, posledično, da zaguši njihove potencijale, izdrobi talente.
Umjesto da imaju spoznaju o „realnom”, oni, u stvari, njeguju izvitoperen doživljaj sebe u svemu. Koliko puta se dogodi da te optereti šta o tebi misle drugi (tumačeći njihove poglede i gestove) i to obično one osobe koje nemaju nikakvu ulogu u tvom postojanju... Na drugoj strani prave stvari, prilike, ljudi, esencijalni momenti prolaze – dok ti uporno trošiš energiju na pokvarene zube u tuđim vilicama.
I kako onda očekivati da isiješ munje i kreneš u pustolovine kada te guše katakombe?
Ovo stanje nije strano stručnjacima, ali im je potpuno nejasno „zašto se događa?!”. Nevjerovatno zvuči da osobe s jakim etičkim kodom, nesvakidašnjim talentima i osjećajem za spasonosne formule glođu sebe praktikovanjem „zaprljane svijesti”... a na suprotnom štapu, škart i okrpine – čija je zacrtana misija da osuđuju druge – imaju i te kako dobro mišljenje o sebi – lišeno srama, pride.
No, da stvari ne moraju da se ubuđaju do mjere bacanja, potvrđuje i jedna organizacija koja vrlo mudro tretira osobe sa „zaprljanom psihom“. MOSAD najbolje operativce regrutuje iz redova onih koji su patili od uprljane svijesti – nalaze kadrove koje je proganjala potreba kako da svijetu udovolje (oslobode ih kompleksa, pa ih iskoriste... no to je druga priča, za druge namjere).
Tokom trenažnog postupka i procesa „dekontaminacije” dobijali bi fantastične jedinke – sposobne da zaobiđu zamke i izvrše složene zadatke. Prosto su ih naučili da cijene sebe, makar onoliko koliko ih je Služba cijenila. Kako i na koje načine?... ne pitajte mene, sve je dio veće tajne.
Da se ne radi o novoj vrsti duševnog (devijantnog) stanja, ukazuju i spisi nastali u ranim godinama uspostavljanja profilisanja kao nauke. Tada se „uprljana svijest” podvodila pod termin Enki stanje – po mesopotamskom bogu mudrosti... kog je na prevaru Apsu, otac svih bogova, sklonio iz Svete palate, zamračujući mu misli i nametnuvši mu ogrlicu srama, kako bi ga lakše kontrolisao.
Enki se, na tron, više nikad nije vratio. A da li će, aj da se nadamo.
* * *
Da ti kažem... Rvanje sa sobom neće da stane. Omanućeš, ostaćeš sam, odustajaćeš ponižen krepavim ostatkom... njihovom galamom. Vremenom, vremenom će rane postati glatke. Uši će da otupe na klevete i ljudske papke. Vremenom ćeš vidjeti lešinara kao optičku varku... Vremenom ćeš naučiti da napipaš prav i zdrav put, a ne tu, kratku i usku stazu. Vremenom ćeš savladati sebe... i drugima reći „bleji koliko oćeš, smradu, ja sam na zadatku”.
Enki. Kad bijele stvari požele da ne odudaraju, pa se izblate, isprljaju...
No, lijepo će da se i operu, samo ih ne stavljaj s škurom robom u banju.
(Autor je književnik)
