-Piše: Tomica A. Milović
Kuda ide savremeni svijet? Na kojim se vrijedonosnim principima izgrađuje? S kakvim izazovima i unutrašnjim lomovima se suočava? Da li mu je organizam više zdrav ili bolestan? Da li počiva na stubovima dobra ili zla, nade ili beznađa? U krajnjem, koliko je ovaj svijet sposoban da preživi? Da izađe iz ludila, gdje je, umnogome, dospio svojom zaslugom? Ovo su pitanja na koja odgovor nije lagano dati. Ako ga uopšte iko i traži. Planetarni sistem koji manipuliše svojom sudbinom, koji podvaljuje sebi, ne može se nadati ničemu dobrom. Sistem koji počiva na zakonima sile i nepravde, na sijanju ucjena i straha, na tlačenju slabih i nejakih, poješće, prije ili kasnije, sebe samog.
Iz ovako dezorijentisanog svijeta, iz njegovih centara što stvarne što precijenjene moći, proistekla je kovanica – „Evropske vrijednosti“. Vjerujem da niko iskren, pa ni autori ove vickaste dosjetke, nije načisto šta ona znači. I šta suštinski bitno i važno u sebi nosi. Ona je ipak kao takva, maglovita i deskriptivna, unijeta i kao „zapovijest“ prihvaćena od Savjeta Evrope, te postala osnovno programsko načelo Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda.
Gdje su, kako i zbog čega nastale „evropske vrijednosti“. Poznato je da Evropa predstavlja geografski pojam. Evropska unija (EU) je dio Evrope (čine je nezavisne i suverene zemlje, svaka sa svojim osobenostima). Zato „evropske vrijednosti“ nijesu, niti mogu biti, identične kod svih članica EU. Uzmimo za primjer ideal slobode. Ne doživljava se sloboda na isti način u Njemačkoj, Poljskoj, Hrvatskoj, kao, recimo, u Crnoj Gori ili Srbiji (koje su kandidati za članstvo u EU). Nacizam i fašizam (1941–1945) u pomenutim zemljama se začeo kao programirani zločinački poduhvat. Kao ideologija krvi i tla. To nasleđe nije ni danas bez demonskih repova, ne samo u tim zemljama, već i u nekim drugim gdje dominiraju „evropske vrijednosti“. Crna Gora i Srbija uvijek su vojevale za slobodu. Branile se od zla, na svom ognjištu, na svojoj okućnici. Pod zastavom i parolom dobra. Tako je bilo u prošlosti, tako je danas, a ostaće zasigurno tako i u budućnosti.
U EU kažu da je rješavanje svih konflikata među državama i narodima mirnim putem, takođe „evropska vrijednost“. Ipak, tu „vrijednost“ je na svojoj glavi najbolje osjetila SR Jugoslavija, 1999. godine. I mnoge druge zemlje širom svijeta. Takođe, ističe se i životni standard kao „evropska vrijednost“. Da li se radi o istini ili manipulaciji, valjalo bi priupitati, na primjer, građane Rumunije i Bugarske. Da ne govorimo o demokratiji, pravnoj državi, građanskom društvu, ekonomskoj i socijalnoj pravdi..., koje u nekim državama EU postoje samo na nivou pukih proklamacija.
Pa šta su to zaista „evropske vrijednosti“, posmatrano iz ugla zapadnih centara vojne, materijalne i profitne moći? Čini se da je to imperijalna maska da se drugim zemljama i narodima, naročito onim malim i siromašnim, nametne tuđa vrijednosna skala. Zapravo, to je, prije svega i iznad svega, težnja da se povuče linija između „naprednog Zapada i zaostalog Istoka“. Da se pravoslavni Istok, prije svih Rusija i Srbija, označi kao izvor svih zala u svijetu.
Crnogorski političari, uz rijetke izuzetke, gotovo „u stavu mirno“, raportiraju kao papagaji raznim „komesarima“ sa Zapada da su posvećeni „evropskim vrijednostima“. Umjesto da ih obavijeste da te njihove „vrijednosti“ nijesu ni do koljena etičkoj i moralnoj filozofiji
Marka Miljanova Popovića. Ruski genije
Dostojevski reče: „Zanate i tehniku možete primiti od Zapada, vjeru i duhovnost ne, jer ih Zapad nema“. Šta još dodati?!
