-Piše: dr Blažo Zlopaša
Spržena zemlja, termin koji je upotrijebio premijer prof.
Zdravko Krivokapić da bi opisao post-depeesovsku Crnu Goru pokrenuo je lavinu komentara i pomiješanih osjećanja. Jedni su smatrali da je ta sintagma pretjerana i zlonamjerna, da se ne vrednuje dostignuće prethodne višedecenijske vlasti, dok su drugi smatrali da sasvim adekvatno oslikava zatečeno stanje. Prefiks post zvuči kao neko stanje poslije duge i teške bolesti od koje se organizam oporavlja, što nije daleko od istine, jer u bolesti se uspostavi patološka ravnoteža, tijelo naviklo da živi s bolešću saživi se sa njom, a otpori ka ozdravljenju su paradoksalno nekada i jači od same želje za njim. Česta je dilema da li s liječenjem treba ići radikalno i brzo, ili postepeno, da se regulatorni mehanizmi prilagode na novo stanje. Tako je i s liječenjem spržene zemlje. Jedni su za radikalne rezove, a drugi za postepen proces rehabilitacije ugroženog sistema funkcionisanja pravne i demokratske države. U javnom diskursu ukrštaju se dva straha: jednih da bi u podijeljenoj državi prebrzi potezi mogli dovesti do nestabilnosti, čemu poraženi režim teži, i strah drugih da bi prespora transformacija omogućila povratak bolesti u još težem obliku. Već imamo najavu novog opasnog virusa „kovid DPS“, koji bi mogao krenuti kongresom poraženog režima. Zaštita da se bolest ne bi ponovila u žešćem obliku je vakcina – urgentna demontaža medijskog prostora, u prvom redu javnog servisa RTV CG. Javni servis koji plaćaju građani brutalno ih obmanjuje, ostrašćivanjem mržnje i podjela. Mnogo je razloga zašto se prof. Krivokapić odlučio za termin spržene zemlje, koji nas je mnoge stavio na muke. Zlokobnost izraza potiče odatle što dolazi iz sfere vojne terminologije i predstavlja strategiju ciljanog i organizovanog uništavanja dobara koja bi po povlačenju mogla koristiti neprijatelju. Uništavanje svega što bi moglo poslužiti neprijatelju, po logici stvari, izvršava gubitnička strana pri povlačenju.
Da bih provjerio muke na koje nas je stavio premijer Zdravko Krivokapić, krenuo sam u virtuelnu šetnju Crnom Gorom koju nosim u svom srcu. Ona se tu smjestila u najranijem djetinjstvu, kada sam po nikšićkim livadama s drugovima jurio za krpenjačom, koju sam zamijenio fudbalskom loptom u „Sutjesci“. Prije nego ću šutnuti fudbalsku loptu, jedna poznata kuća u Nikšiću, „Kosovka djevojka“, zadužbina jednog Trebinjca, u mojim sjećanjima urezala je dva događaja: kada sam pošao u prvi razred osnovne škole, i kada sam kao dijete, oktobra 1944. u toj kući gledao formiranje Fudbalskog kluba „Sutjeska“. Bilo je predloga da klub obnovi predratna imena „Obilić“ ili „Hercegovac“. Ruku je podigao
Stevo Matović, fudbaler, kasnije poznati crnogorski glumac, da predloži ime. Iz svega glasa je zapjevao: „Kraj Sutjeske hladne vode, barjak časti i slobode!“ Svi su prihvatili pjesmu, rodilo se ime kluba u kojem sam ostavio trag i autor sam prepoznatljivog znaka kluba, koji i danas stoji na dresovima fudbalera. Napravio sam i himnu kluba, napisao tekst, a muzički su je osmislili slavni „Dubrovački trubaduri“. Zašto je utihnula nije mi poznato?! Prva klupska značka bila je crvena petokraka obavijena trakom na kojoj je pisalo FK „Sutjeska“. Ova epizoda iz mog života jedan je dio mog identiteta.
Nastavljajući virtuelnu šetnju današnjom Crnom Gorom, prošetavši kroz živote i posjede čelnih ljudi poraženog režima i njihovih poslovnih eksponenata, nigdje nijesam naišao na sprženu zemlju već svuda na „blagostanje“. Jasno je da se iz njihove perspektive ne vide posledice pohare kako je njihov tradicionalni koalicioni partner SDP nazvao njihovu verziju patriotizma. Kada sam vidio „duple živote“ koje vode na ralacijama između stranih adresa i Podgorice, a pored Milana, Dubaija i dalje je omiljena adresa Beograd, stvarno sam pomislio kako je premijer Krivokapić pretjerao sa svojim poređenjem ili se tu radi o paralelnoj realnosti. Tako mu Crna Gora dođe, pored svih mogućih podjela, podijeljena na rajsku i sprženu zemlju. A onda prošavši svim zatvorenim preduzećima, pljačkaškim privatizacijama, sjeverom Crne Gore, a prošavši Cetinje, ni tu nijesam vidio nijednu privrednu organizaciju. Nema „Oboda“ i „Košute“. Prestonica Crne Gore je jedinstvena i u svijetu. Ima 4.300 penzionera, a polovina prima penziju ispod 100 eura! Bivša vlast im je otela fabriku ljekova, preduzeće za ljekove, i Očnu kliniku – dar Italije Cetinju, Poštanski muzej, Kinoteku... i preselila u Podgoricu. Za dvije decenije nije izgrađen nijedan stan, a sjedišta značajnih institucija izmještena su u Podgoricu i Budvu. Na ulazu u Cetinje odavno stoji tabla metaforične poruke: „Cetinje ne radi“. Paradoksalno, Cetinjani su na „patriotskom mitingu“ bili najglasniji da ne daju ovakvu Crnu Goru. Prošetah i Herceg Novim. Institucija „Dr Simo Milošević“, poznata i van granica Jugoslavije, u stagnaciji je, a bolnica u Meljinama u nezavidnom položaju. Poraz DPS režima najbučnije je proslavljen u ovom gradu pjesmom: „Nek se čuje do nebesa, nema više DPS-a!“ Crna Gora bila je prepuna manjih i većih fabrika koje nijesu preživjele u depeesovskoj vladavini. Neke su ugašene tiho, bez ikakvog otpora, a druge su doživjele štrajkove prije nego će staviti katance, među njima i gigant KAP. Željezara u Nišiću zapošljavala je od 7.000 do 9.000 radnika, a danas jedva 180. Nestali si i „Rudnik boksita“, „Radoje Dakić“, „Titeks”... od kada su „džemperaši“ uzeli državu u svoje ruke. A od onoga što vidjeh na Žabljaku tuga se uveća. Depeesovski režim nije izgradio nijednu bolnicu. Čuveno vojno odmaralište danas je ruglo. Velelepni hoteli „Jezera“ i „Planinka“ stoje kao spomenici pustoši režima, a mogu se i sa malo sredstava obnoviti i danas. Hotel „ Jezera“, ljepotan planinskog turizma, nekada omiljeno mjesto u kojem je Gospodar uživao, gdje smo često vodili prijatne razgovore, pao je u Gospodarev zaborav kada je užitak prebacio u daleki Majami. Ove istine opravdavaju termin spržene zemlje – stanje kakvo nasleđuje Vlada premijera Krivokapića.
Sprženu zemlju sada nalazimo na mjestima gdje bismo se najmanje nadali. Na primjer, u istupu bivšeg prvog čovjeka policije – institucije svih građana. Prvi policajac se bavi istorijskom kartografijom, prebrojava mrtve, pola svoga naroda proglašava izdajicama. Raskrinkalo se ono što smo odavno znali, da nikakvo povjerenje ne može imati građanin u takvog policajca. Sprženi razum nađemo i kad se najmanje nadamo, usred emisije javnog servisa kada režimska žurnalesa počne da halucinira o tenkovima na podgoričkim ulicama, o američkoj zavjeri protiv „vrlog vođe“. Sprženi dijalog srećemo svakodnevno. Kada nekom pričate o budžetu, a ovaj priča o partizanima i četnicima, kada nekom ponudite priču o budućnosti, ovaj vas uporno vraća na 1918. Kao da je predlog da paralelno živimo neprestano u 1918.
Kada se pomisli na sprženu zemlju, više se misli na materijalna dobra, a zapravo je opasniji sprženi sistem vrijednosti. Materijalna pohara je stvorila „novu klasu“ u Crnoj Gori čije će se posledice prenositi na dalje generacije, a velike socijalne tenzije na duže staze jasno ne vode ka boljem društvu. Bogatstvo skoncentrisano kod kruga bliskog bivšoj vlasti jeste problem, ali ne i najveći. Crnogorska etika po kojoj je ona bila poznata završila je u svom nakardnom izvitoperenju „Splendid elite“. Priča mi uzgred jedan mladi čovjek, koji je prvi put u životu glasao na izborima ove godine, da on nije znao za drugi sistem sem da su u njegovom razredu postojala privilegovana djeca čiji roditelji dolaze iz „DPS orbite“, a da su on i njegovi drugovi uvijek osjećali inferiornost naspram te djece koja nisu ništa kriva, ali nijesu znala sem za bahat odnos prema svemu što je „ispod“ njih.
Tragovi promjena u mentalitetu koje izazove neki dugotrajni režim prenose se kroz generacije, i potrebno je puno vremena da bi se liječila socijalna patologija. Između ostalog, pored vjerskog pitanja, litije su artikulisale i socijalno nezadovoljstvo. Privredna pustoš i nezaposlenost jesu veliki problem ali, rasplamsane podjele i trajno poremećeni sistem vrijednosti najopasniji su legati DPS-a u sprženoj zemlji.
