- Piše: Igor Rmandić

Mi, Crnogorci, smo čudan narod. Baš čudan. Toliko da bi nas trebalo ozbiljno izučavati i proučavati. Pažljivo i precizno. Iz svakog ugla i sa svake strane. Psihološke, sociološke, kulturološke, emocionalne... što više to bolje.

Nije čudno ni nepoznato da jedan narod nepoznatog čovjeka, slatkorječivog pustolova koji dolazi ko zna odakle primi kod sebe i pruži mu zaštitu. Ali je čudno da taj narod takvog čovjeka proglasi za svog vladara i da mu svu vlast u ruke. Ogromno povjerenje ničim potkrijepljeno. Zamislite vojsku, ali i jedan čitav narod koji je spreman da izgine do zadnjeg da bi spasili vojsku druge države. Spremni na samouništenje da bi spriječili nestanak tuđe vojske. Takvu hrabrost, viteštvo i žrtvu sigurno nećete naći nigdje u svjetskoj istoriji. Jedan je Mojkovac 1916.

Najhrabriji, najsrčaniji, najistaknutiji borci u Drugom svjetskom ratu su bili Crnogorci. Čast svakome, ali to su činjenice. Naši đedovi, koliko god bili malobrojni, imali su hrabrosti da prvi u Evropi ustanu protiv Hitlera i moćne Njemačke. Sloboda je Crnogorcima uvijek bila ideal. Žrtve nisu bile važne. Svjedoči tome i broj narodnih heroja iz Crne Gore. Najveći u SFRJ proporcionalno broju stanovništva.

A onda je došla sloboda. Staljin, Informbiro, Goli otok. Vrijeme straha, kukavičluka, potkazivanja, lažnih optužbi. Vrijeme satiranja svakoga i svačega. Uništavani su ljudi, ali i kompletne porodice. Surovo, okrutno, bez milosti. I opet smo prvi po broju onih koji su otišli na Goli otok.

Jer mi drugačije ne znamo. Ili smo prvi ili poslednji, kod nas nema sredine. Priznajemo samo prvog. Čak i kad smo drugi, to nećemo reći. Jer smo prvi do prvog. Skloni smo pretjerivanju svake vrste. I u radosti i u žalosti. I u hrabrosti i u kukavičluku. I u emitivnosti, ali i u surovosti. I u dobru i u zlu.

Poseban fenomen koji treba proučavati, ali koga će biti teško objasniti jeste mržnja. Ne prema bilo kome u svijetu nego naša međusobna, unutrašnja mržnja. Narod smo koji nije brojčano veliki, svi smo upućeni jedni na druge. Rođaci, kumovi, prijatelji, komšije, kolege. A opet nađemo razlog da mrzimo jedni druge. Dodatni fenomen je što to ne radimo iz nekih ličnih ili porodičnih neslaganja, nekih možda racionalnih razloga. Naš razlog za mržnju je totalno apsurdan i zove se politika.

Neću se vraćati u daleku prošlost... 24 godine ranije. Raskol u DPS-u. Milo i Momir. Trenutak najvećeg raspolućenja jednog naroda. I totalni krah. Moralni, etički, psihološki. Kumovi nisu pričali sa kumovima, braća su se svađala s braćom. Nije se odlazilo na sahrane ljudima koji misle drugačije. Jedni su puštali brkove, drugi ih brijali. Čak su i kafane bile podijeljene na „naše” i „njihove”.

Onda je došla 2006. i nove podjele ionako podijeljenog naroda. Odnekud su se, nakon 60 godina, pojavili četnici i partizani. Prvi „pomognuti” od Crnogoraca „izdajnika”, a drugi od Albanaca i Bošnjaka „patriota”. I nova igra je mogla da počne. Narednih 14 godina.

I sada, 2020. opet ista priča. Opet se dijelimo na izdajnike i patriote. Opet se gledamo poprijeko, „ja sam uvijek u pravu a ti nemaš pojma”, pored srpskih nekima se priviđaju i albanski četnici.

Svađe i podjele sve veće, a mi sve siromašniji. Dok se mi „koljemo” oko trivijalnih stvari, neki drugi nam kradu i sadašnjost i budućnost. Dok mi nemamo za normalan život, njihovi bankovni računi su sve deblji.

Da li je konačno došlo vrijeme da se dozovemo pameti? Da se okrenemo ekonomiji i kvalitetu života, a podjele ostavimo sa strane. Da razmišljamo o poslu, putovanjima, druženju, ljubavi i slozi svih ljudi u Crnoj Gori. Jer nema nama života jednima bez drugih. Iskoristimo naše razlike za nešto dobro.

---